Zašto isticati svoje zvanje i akademski naziv?
Pozivamo sve odgojitelje da koriste svoje pravo stečeno diplomom i istaknu zvanje i akademski naziv. Isticanje stručnog zvanja u interesu je djece, profesije i roditelja, povećava povjerenje u sustav i konkretnu predškolsku ustanovu!
Banalizacija naša svagdašnja - zaustavimo je zajedno!
Promišljajući o svemu što brine prvu stepenicu odgoja i obrazovanja, a posebno o položaju obrazovanih odgojitelja bilo da je riječ o višem ili visokom obrazovanju, i o sve većem uplivu nestručnih kadrova u ovaj naš važan sustav, ponovno se vratilo pitanje - zašto nam se sve ovo događa?
Već smo puno puta pisali, gotovo sve smo napisali i izgovorili, javno, jasno i glasno - problem je u financijama, u lošim uvjetima rada, u iznimno velikoj odgovornosti, u nepoštivanju uloge koju odgojitelji imaju. Financije, uvjete rada i provedbu svih propisa moraju i mogu riješiti država, resorno Ministarstvo i osnivači vrtića.
No tko će vratiti dostojanstvo struci? I kako?
Počnimo od sebe. Godine truda i učenja, prakse i iskustva, stručnog usavršavanja, ispita ovih i onih, da bismo danas bili tek "tete u vrtiću". Izjednačene s "tetama u vrtiću" koje (i koji!) nisu proveli ni sata u pedagoškom obrazovanju, usavršavanju, edukaciji, praksi?
A znamo li gdje se to izjednačavanje, osim u tek neznatnoj razlici u plaći, najviše osjeća?
Upravo u radu s djecom. U pristupu, odnosu, reakcijama, zapažanju - svemu onom što morate naučiti kroz dugogodišnje obrazovanje da biste postali ODGOJITELJ!
I gdje se već na prvi pogled vidi izjednačavanje onih koji ZNAJU i onih koji su samo tu, topli i nasmiješeni?
Na vratima svake odgojne skupine.
Ana i Iva, piše na vratima ispod naziva skupine "Bubamare". Na vratima skupine "Srdelica", dvije male nacrtane ribice i natpis "tete Sonja i Jasna". Na vratima odgojne skupine "Loptice", napisano čvrsto stoji, Lidija i Monika, odgojiteljice.
I ništa tu ne bi bilo čudno, da nije Ana pet godina studirala, dok je Iva radila. Ana je ulagala svoj novac, vrijeme i trud da nauči prepoznati potrebe djeteta i kvalitetno odgovoriti na njih. Iva je vrijedno radila - u jednom trgovačkom lancu na blagajni.
Danas, Ana i Iva su jednake, iako Ana ne zna baš ništa o blagajničkom poslu. A Iva ništa o razvojnoj psihologiji, pedagogiji, metodologiji rada s djecom rane i predškolske dobi.
U "Srdelicama" Sonja i Jasna idu korak dalje, pa si same napišu na vrata "teta Sonja i teta Jasna". Sonja je završila Učiteljski fakultet i stekla zvanje odgojitelj. Jasna je po struci frizerka. Izvrsno šiša, topla je i draga osoba. Sonja je ne želi povrijediti svojim zvanjem, pa su na vrata objema napisale "teta".
Odgojiteljice Lidija i Monika, u skupini "Loptica", jednake su. Samo, Monika je studirala pet godina na Učiteljskom fakultetu, a Lidija završila srednju kozmetičku školu. Monika ne zna urediti nokte tako lijepo kao Lidija. Lidija ne zna prepoznati djetetovo zaostajanje u razvoju fine motorike. Monika je Lidiju naučila što je fina motorika i zašto je važna, no za više od tog, Lidija mora upisati i završiti studij. Je li Lidija naučila Moniku urediti nokte, ne znamo. No ravnateljica je naredila da se na vratima svih odgojnih skupina, uz ime osoba koje rade u skupini, napiše odgojiteljica.
Ana, Sonja i Monika završile su studij ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
Svoju profesionalnu praksu započele su kroz 12 mjeseci pripravništva, uz mentora i bezbroj zadaća, ocjenjivanja rada i reakcija, savjetovanja, aktiva.
Iva, Jasna i Lidija – javile su se na natječaj i sljedećeg dana došle u skupinu, jer se na natječaj nije javio niti jedan odgojitelj. Bez obzira na vrstu i razinu obrazovanja, ili točnije bez potrebnog i propisanog obrazovanja, mogle su s radom započeti odmah.
Ana, Sonja i Monika odgovorne su za vođenje pedagoške dokumentacije u svojim skupinama. Prate razvoj svakog djeteta, pažljivo vode bilješke zapažanja i na tome grade pripremu – tromjesečni, tjedni, dnevni plan. Svakom djetetu pružaju podršku u točno onom dijelu razvoja koji je potrebno podržati, na način kako to dijete treba. Prepoznaju odstupanja od uredne linije razvoja, reagiraju prema sustručnjacima (pedagog, psiholog, logoped, edukacijski rehabilitator), ukazuju na moguće razvojne teškoće i traže najbolji način podrške djetetu. Ana, Sonja i Monika moraju sudjelovati u svim aktivnostima vrtića, godišnjem planu i programu, izradi kurikuluma, aktivima, projektima, svakodnevno proučavati stručnu literaturu, kontinuirano se stručno usavršavati – do kraja radnog vijeka.
Iva, Jasna i Lidija – ništa od ovog ne moraju. Zato što nemaju znanja, oslobođene su ove obveze. Tu obvezu netko mora preuzeti, znamo tko, zar ne?
Nisu one krive što ne znaju pratiti razvoj djeteta, što ne prepoznaju odstupanja i teškoće, ne prepoznaju potrebe djeteta.
Nisu krive što nisu naučile pisati pripremu, što su im bilješke nestručne. One ne moraju sudjelovati u stručnim usavršavanjima, jer da biste se usavršavali, morali biste prethodno imati neki temelj stručnog znanja koje ćete usavršavati. I nisu one krive što su bačene u vatru, ostavljene da se snađu. Krivo je Ministarstvo i država.
No tko god bio kriv, valja razjasniti – dijete raste u znanosti jasno poznatim razvojnim fazama, svaka od njih ima svoje zakonitosti, i kada preskočimo vrijeme koje je najpovoljnije za razvoj neke sposobnosti ili vještine, niti jedno vrijeme u životu djeteta više neće dati jednako dobre rezultate. Zakasnili smo i to će se u djetetovom razvoju vidjeti.
Posebno će se osjetiti kada propustimo reagirati pravovremenom i odgovarajućom podrškom djetetu s određenim teškoćama. No hoće li nestručno osoblje na vrijeme vidjeti ta odstupanja? Čak i ako da, kako će pomoći djetetu ako nema stručnog znanja? Progovorimo i o djeci koja pokazuju neka ponašanja s druge strane ove krivulje, darovitoj djeci. Hoće li nestručne zamjene uočiti znakove potencijalne darovitosti? Hoće li darovito dijete ostati samo ''nemoguće i neposlušno''? I hoće li odgovoriti na potrebe djeteta ispravno, ili će sve – i darovitost i teškoće - proći nezapaženo?
A roditelji? Znaju li oni tko šiša, tko uređuje nokte a tko zna stručno uočiti, prepoznati i odgovoriti na djetetove potrebe? Oni uglavnom znaju samo to da svoju djecu na 10 sati dnevno ostavljaju "tetama" Ani i Ivi, Sonji i Jasni, Lidiji i Moniki.
Jer sve ostalo – nismo im rekli!
Ali...odgojitelj nije teta. Ni barba. Ni striček. Niti je svaka teta odgojitelj.
Je li roditeljima svejedno? Žele li roditelji znati koja je "teta" završila obrazovanje za odgojitelja, a koja to nije? Koja ''teta'' poznaje sve tajne blagajne, a koja razvojne karakteristike djeteta rane i predškolske dobi? Koja je čarobnjak u izradi frizura, a koja zna prepoznati gdje djetetu treba snažnija podrška?
Krenimo od sebe. Usudimo se.
Napišite na svoje sobe, uz svoje ime, i svoje zvanje!
I da ne ostane tek na pozivu, objasnimo sve aspekte i razloge. ZAŠTO ISTICATI SVOJE ZVANJE?
1. Zašto je to važno?
Struka se razlikuje od nestručne zamjene. Roditelji imaju pravo znati tko radi s njihovom djecom - stručna osoba ili nestručna zamjena. Budimo transparentni, jer transparentnost stvara povjerenje. Kada roditelji vide zvanje uz ime odgojitelja, raste sigurnost i ugled ustanove.
Želimo da šira javnost poštuje našu profesiju i naš stručni rad. Želimo da nas naše resorno Ministarstvo poštuje i uvažava. Kako i zašto, ako se mi sami sramimo istaknuti i napisati svoje zvanje?
Zvanje nije ukras, nego potvrda višegodišnjeg učenja i stručne kompetencije.
2. Zakonska osnova
Svaka osoba po završetku obrazovanja ima pravo na korištenje stručnog i akademskog naziva, tako kaže Zakon o akademskom i stručnom nazivu i akademskom stupnju i Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. To nije privilegij nego osobno pravo koje nije ograničeno na samo privatne dokumente. Svatko tko je završio određeni studij ima pravo isticati svoj stručni naziv.
Stručna sprema, zvanje, razina obrazovanja nije poslovna tajna!
Obrazovanje je propisani uvjet za obavljanje poslova odgojitelja - članak 24. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju propisuje da odgojitelj mora imati odgovarajuće obrazovanje. Pravilnik o odgovarajućoj vrsti i razini obrazovanja odgojno-obrazovnih i ostalih radnika u dječjem vrtiću propisuje potrebnu razinu obrazovanja za sva radna mjesta u predškolskoj ustanovi.
Poslovna tajna su informacije koje imaju ekonomsku vrijednost i koje poslodavac čuva radi zaštite poslovanja (strategije, planovi, inovacije…).
Obrazovanje zaposlenika propisano zakonima ne može biti poslovna tajna.
Roditelji imaju pravo biti informirani o sigurnosti djece i kvaliteti usluge, imaju legitimno pravo znati tko radi s njihovom djecom, odnosno da njihovu djecu odgajaju i obrazuju osobe koje su za to stekle obrazovanje.
Nema dakle zakonske zapreke da odgojitelj istakne svoje zvanje uz ime i prezime.
3. Javnost rada predškolskih ustanova
Dječji vrtići su javne ustanove i njihov rad mora biti transparentan. Brojni propisi, zakonski i podzakonski akti, nacionalne strategije – naglašavaju važnost visokog obrazovanja i stručnosti odgojitelja. Navoditi uz ime odgojitelja i njegovo zvanje, ne može povrijediti nečije osjećaje, omalovažiti drugoga, već samo i jedino može jačati povjerenje roditelja u sustav i konkretnu predškolsku ustanovu.
Zabrana isticanja zvanja odgojitelja, koju često izriču ravnatelji, nema uporište i nije utemeljena na zakonima, već može biti jedino pitanje kontrole i unutarnje politike ustanove, nastojanja da se ne ističe sve prisutnija pojava zapošljavanja nestručnih osoba na poslove odgojitelja.
Isticanje zvanja u interesu je djece, roditelja i same struke, jer potvrđuje stručnost osoba koje rade najodgovorniji posao u sustavu odgoja i obrazovanja.
Razložimo to još malo – koji su motivi i interesi ravnatelja zbog kojih bi oni mogli braniti odgojiteljima da uz ime napišu i svoje zvanje?
1. Strah od uspoređivanja i otkrivanja razlika
Ako jedni odgojitelji imaju jasno istaknuto stručno zvanje (npr. univ. mag. praesc. educ.), a drugi uopće nemaju odgovarajuće obrazovanje (zaposleni kao nestručne zamjene), to odmah postaje vidljivo roditeljima. Ravnatelji se boje nezadovoljstva roditelja, brojnih upita ''Zašto s mojim djetetom radi nestručna osoba?'' , i mogućih pritužbi i zahtjeva.
2. Očuvanje ''unutarnjeg mira'' u kolektivu
Praksa isticanja zvanja odgojitelja na vratima odgojne skupine mogla bi stvoriti osjećaj nelagode među zaposlenicima. Znamo da i među odgojiteljima postoje oni s višom i visokom stručnom spremom, zatečeni prema ranijem obrazovanju, oni koji su završili VI. stupanj obrazovanja (prvostupnici RPOO), oni koji imaju VII. stupanj (magistre i magistri RPOO)…
Postoje i oni koji imaju tri ili četiri razreda srednje škole ili završene neke druge studije koji nisu vezani uz bilo koju vrstu pedagoškog rada.
Razumijemo da bi se oni bez diplome mogli bi se osjećati manje vrijednima, kao što bi se i oni s nižim obrazovanjem iz područja RPOO mogli osjećati prozvano jer nisu nastavili obrazovanje. Razumijemo i da mnogi ravnatelji nastoje održati dojam da smo svi jednaki.
Možemo li se složiti da je vrijeme priznati da nismo svi jednaki, ali da su svi odgojitelji s bilo kojom razinom obrazovanja iz područja ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja - vrijedni i potrebni? Možemo li prihvatiti da za sve stupnjeve RPOO stručnjaka ima mjesta, ili ćemo zbog straha od osjećaja manje i veće vrijednosti, svi biti ''tete u vrtićima''?
3. Kontrola informacija prema roditeljima
Mnogi ravnatelji smatraju da sve važnije informacije prema roditeljima trebaju ići isključivo preko uprave vrtića, a ne izravno od odgojitelja. Ako roditelji odmah na vratima vide da je u skupini nestručna zamjena, mogli bi pritisnuti ravnatelja ili osnivača da problem riješi, što ravnatelju stvara dodatne poteškoće. Ravnatelj je taj koji mora organizirati kvalitetan rad ustanove, s dovoljnim brojem stručnjaka, i često vrlo ograničenim sredstvima. Ukoliko roditelji krenu prema Osnivaču, bit će to potvrda Osnivaču da ravnatelj nije uspio u svojoj zadaći, čime se otvara prostor za njegovu smjenu.
4. Bojazan od reputacijskog rizika ustanove
Vrtići se žele prikazati kao profesionalne i kvalitetne ustanove. Vrtići bi to i morali biti, no svjedoci smo vremena u kojem predškolske ustanove postaju sve samo ne profesionalne zajednice stručnjaka. Ako se jasno vidi da dio osoblja nije stručan, to ruši ugled vrtića i otvara pitanje ''Zašto zapošljavate nestručne osobe?''. Ravnatelji to radije skrivaju nego da otvore prostor kritici javnosti.
5. Administrativni i formalni argument
Neki ravnatelji mogu tvrditi da nema propisa koji nalaže da se zvanje ističe, pa stoga to ne žele dopustiti kao praksu. Brojne su situacije koje nisu navedene u nekom propisu, no to ne znači da su zabranjene. Ponekad je u pitanju tek formalizam - sve što nije izričito propisano, smatraju da ne treba biti dopušteno.
No ti isti ravnatelji nemaju nimalo dvojbi kada na vratima svojih ureda, uz ime i prezime te funkciju, napišu i svoju titulu odnosno zvanje. Istu ćete pojavu zateći na vratima stručnih suradnika, čak i administrativnog osoblja. I to je u redu. Sa stečenim zvanjem ostvarujemo i pravo da se njime koristimo.
Treba li odgojiteljima uopće dopuštenje da se koriste stečenim zvanjem? Tko izdaje dopuštenje da se svojim akademskim zvanjem koriste pedagog, logoped, psiholog, ravnatelj?
Zakon je jasan, upravo on daje dopuštenje. Pročitajte na svojim diplomama što piše – koje ste zvanje stekli i s njim pripadajuća prava.
6. Osobni i politički razlozi
Dio ravnatelja, usudimo se reći velika većina, želi biti u ''dobrim odnosima'' s lokalnim vlastima. Nije za zamjeriti, lokalne vlasti su njihov poslodavac. Žele imati i dobre odnose s resornim Ministarstvom, razumljivo. Svakako ne žele da isticanje zvanja postane alat otpora prema politici zapošljavanja nestručnih. Drugim riječima, zabrana isticanja zvanja može biti način da se spriječi ''talasanje''.
No svi koji prate rad Udruge Sidro kroz ovih pet godina, itekako dobro znaju da ''ne talasanje'' nije opcija, a svi legitimni alati otpora korišteni su i koristit će se i dalje. Zato, ponovimo…
Uz svoje ime, na vratima svoje sobe napišite i svoje zvanje!
Akciju isticanja akademskog naziva i zvanja u svakoj prilici gdje je to primjereno podržavaju:
Inicijativa strukovnih udruga i sindikata za bolji RPOO
Inicijativa magistri/magistara Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja
Pozivamo sve organizacije, sekcije, visoka učilišta i akademsku zajednicu, kao i istaknute pojedince da se pridruže ovoj akciji i podrže svojim potpisom napore za očuvanje digniteta odgojiteljske profesije.
Svoja pisma podrške dostavite nam na e-mail adresu info@udruga-sidro.hr
