Mišljenje o prijedlogu izmjena Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju

U javno savjetovanje Vlada Republike Hrvatske dana 30. srpnja 2025. uputila je prijedlog izmjena Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju.  Savjetovanje je otvoreno do 29. kolovoza 2025. te pozivamo sve dionike u sustavu RPOO da se uključe iskazivanjem svojih komentara. 

Udruga Sidro aktivno prati sva događanja na polju zakonodavnog okvira koji uređuje rani i predškolski odgoj i obrazovanje, stoga smo i ovaj prijedlog izmjena dočekali spremni, unatoč činjenici da je, kao i do sada, upućen u vrijeme kada predškolske ustanove opravdano rade smanjenim intenzitetom. Višekratno smo apelirali na Ministarstvo da se javna savjetovanja pokušaju organinzirati tijekom godine, no čini se kako je vrijeme godišnjih odmora upravo vrijeme koje Ministarstvo ocjenjuje pogodnim za važne izmjene u dječjim vrtićima. 

Iako naš komentar možete pročitati i u e-savjetovanju, odlučili smo ga, obzirom na opsežnost i važnost, u cijelosti prenijeti i na našoj mrežnoj stranici. U nastavku donosimo cijeli pregled predloženih promjena, zajedno s mišljenjem naših stručnjaka. 

Poglavlje I. – Ustavna osnova za donošenje Zakona

Ustavna osnova, kao ni Odluka Ustavnog suda nije sporna, predlagatelj ima osnov za implementiranje neke Uredbe u okvir Zakona. Ipak, ne nalazimo javno dostupna mišljenja ili Odluke US koje bi se odnosile na potrebu implementiranja Uredbe u Zakon, na propitivanje ustavnosti pojedinih odredaba Zakona, poput one koja omogućuje zapošljavanje nestručnih zamjena, posebice izdvajanje isključivo jednog profila (učitelja) u odnosu na primjerice pedagoge, edukacijske rehabilitatore i druge, zatim stjecanje kvalifikacije/kompetencije ravne akademskom obrazovanju u okviru tek dodatnog osposobljavanja, ili na konkretno pitanje odredbi članka 25. ZOPOO, odnosno na potrebu jasnijeg definiranja postupaka kod izrečenih mjera zaštite dobrobiti djeteta, a što su, prema našim saznanjima, pokrenuta pitanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske.

Svakako bi prije donošenja izmjena Zakona bilo nužno dobiti mišljenje Ustavnog suda RH o ustavnosti ovakvih, držimo mogućim, neustavnih odredbi. Neustavnost ovakvih odredbi vidimo u neispravnom preferiranju jednog profila stručnjaka u odnosu na vrlo slične ili iste kvalifikacije stručnjaka većeg broja drugih profila. Posebice se to odnosi na činjenicu da će za istu kvalifikaciju ili kako to predlagatelj ovdje naziva, ''odgojno-obrazovne kompetencije stečene završetkom programa stjecanja kvalifikacije'', većina odgojitelja morati završiti tri ili pet godina studija RPOO, a samo i isključivo učitelji primarnog obrazovanja će uz svoje već stečeno zvanje iz drugog područja rada, kraćim dodatnim programom sebi pribaviti i drugu kvalifikaciju, što dovodi u pitanje razmjernost, ravnotežu i ispravnost ovakve odluke.

Zaključno, implementacija neke Uredbe u Zakon nije sporna, ali je sporna nedorečenost u smislu navoda kako će predlagatelj ovim izmjenama uistinu utjecati na uočene izazove. Ponajprije, nije jasno kako će, u odnosu na važeći Zakon, predlagatelj ovim izmjenama postići održanje kvalitete visoko obrazovanog stručnog kadra, povećati interes za obrazovanje mladih na studijima Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, spriječiti odlazak obrazovanih odgojitelja iz struke te povećati atraktivnost zanimanja odgojitelja.

Također, iznimno važno, nije jasno kada i kako će predlagatelj izraditi i implementirati neki novi model financiranja vrtića koji i sam ističe kao potrebu, a u kojem će biti značajnije uključivanje države u sustav RPOO, dok istovremeno u svom pojašnjenju navodi kako za primjenu ovoga Zakona neće biti potrebna dodatna financijska sredstva. Nesporno je da i sam predlagatelj izmjena razumije kako se država mora snažnije uključiti u financiranje ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, no iz predloženih izmjena takvo što nije vidljivo.

Poglavlje II. – Ocjena stanja i osnovna pitanja koja se trebaju urediti Zakonom te posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći

1. Ocjena stanja

Od 1997. godine do danas Zakon je mijenjan pet puta, većinom su izmjene bile nomotehničkog karaktera, tek poneka supstantivna izmjena, sve do, prema mišljenju struke, svibnja 2022. kada su se dogodile najznačajnije promjene:
- izmjenom članka 24. omogućeno zapošljavanje učitelja primarnog obrazovanja,
- izmjenom članka 37., stavak 7. određeno da ravnatelj radi u punom radnom vremenu bez mogućnosti rada i na drugim poslovima (npr. poslovima odgojitelja),
- uvođenje članka 24.a i termina pomoćnik djeci u vrtiću i komunikacijski posrednik, koji se imao detaljnije odrediti Pravilnikom, no takav Pravilnik nije izrađen već tri godine
- izmjenom članka 14. nešto jasnije se definira pojam mreže dječjih vrtića, iako i dalje nedovoljno precizno,
- dodavanjem članka 50.a uvedeno sufinanciranje Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja iz državnog proračuna za sve vrtiće čiji su osnivači JLRS.

Naknadnim donošenjem Uredbe Vlade RH (NN 101/2023) u rujnu 2023. dopunjeni su izrazi u članku 50.a Zakona, stavak 2. mijenja se ''čiji je osnivač jedinica'' u koja se doznačavaju jedinicama'', a u stavku 3. u izraz ''svaku'' dodana je riječ ''pedagošku''. Na taj način u sufinanciranje su uključene i predškolske ustanove drugih osnivača (privatnih, vjerskih..), a sredstva koja se dodjeljuju iz državnog proračuna definirana su za razdoblje pedagoške a ne kalendarske godine.

Najnovijim izmjenama sadržaj Uredbe Vlade RH iz rujna 2023. postaje dio Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, što pozdravljamo uz naznaku potrebe da se dio predloženih izmjena dodatno pojasni.

Govoreći o ocjeni stanja, evidentan je raskorak između navoda predlagatelja izmjena i rezultata višegodišnjih istraživanja koje smo provodili u suradnji s Državnim zavodom za statistiku, Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave kao osnivačima predškolskih ustanova i samim predškolskim ustanovama.

BROJ DJEČJIH VRTIĆA I DRUGIH PRAVNIH OSOBA KOJE PROVODE PROGRAME RPOO

Prema podacima DZS u pedagoškoj godini 2020./2021. Republika Hrvatska imala je 1.697 izvještajnih jedinica, odnosno 1.524 vrtića i 173 druge pravne osobe u kojima se provodi predškolski odgoj i naobrazba.

U pedagoškoj godini 2021/2022. Hrvatska je imala 1.708 vrtića (1548 vrtića i 160 drugih pravnih osoba), većinom u vlasništvu gradova i općina.

U pedagoškoj godini 2022/2023. u sustavu je registrirano 1.727 ustanova (1583 dječja vrtića i 144 druge pravne osobe).

U pedagoškoj godini 2023./2024. brojka se povećala na ukupno 1.744 ustanove (1608 vrtića i 136 drugih pravnih osoba).

U pedagoškoj godini 2024/2025. najnoviji podaci objavljeni 31.7.2025. kažu da je u sustavu RPOO registrirano 1.765 ustanova, od toga 1.633 vrtića i 132 druge pravne osobe (osnovne škole, igraonice u knjižnici ili druge ustanove ili udruge).

BROJ DJECE UKLJUČENE U NEKI OBLIK PROGRAMA RPOO

Istraživanje koje smo proveli tijekom 2022. i 2023. godine pokazuje porast uključenosti djece u vrtiće, no i dalje je to u odnosu na ukupan broj djece ove dobi u Republici Hrvatskoj, nedostatno. Prema podacima dostupnim iz Axis baze podataka DZS, u prosincu 2023. u republici Hrvatskoj evidentirano je ukupno 210 312 djece u dobi od jedne do šest godina, ili brojka od 245 698 djece u dobi od jedne do sedam godina, dok je tijekom pedagoške godine 2023/2024. u dječje vrtiće bilo uključeno njih tek 153 212. Uključenost djece u programe RPOO u 2023. godini možemo procijeniti na oko 62% (72% ukoliko govorimo o dobnoj granici 6 godina). Takav obuhvat je i dalje mali i značajno udaljen od obveze koju nam donose Barcelonski ciljevi, iako je evidentno povećanje u odnosu na prethodne godine. Taj se obuhvat povećava i u 2024. i u 2025., no u ovom trenutku nisu dostupni službeni podaci o ukupnom broju djece prema dobi u RH u tom razdoblju, stoga nije moguće sa sigurnošću odrediti postotak djece uključene u vrtiće. Podatke koje imamo analizirali smo u relevantnim korelacijama, iz čega proizlazi procjena postotka uključenosti djece od jedne do sedam godina u programe RPOO.

Počevši od pedagoške godine 2017/2018. broj djece u vrtićima bio je 139.228., dok je ukupan broj djece u dobi od jedne do sedam godina u 2018. zabilježen u vrijednosti od 260.187, što bi iznosilo 53%. Kroz sljedeće dvije godine brojka uključene djece u vrtiće neznatno je varirala oko iste vrijednosti, zatim se u pedagoškoj godini 2021/2022. povećala na 142.440 djece uključene u neki od programa RPOO. U kontekstu podataka DZS koji prikazuju ukupan broj djece od jedne do sedam godina starosti a koji iznosi 246.359 djece, to predstavlja 57%.

Prema izvješću Državnog zavoda za statistiku OBR-2023-1-1, objavljenom 14. srpnja 2023., broj djece koja pohađaju vrtiće u pedagoškoj godini 2022/2023. bio je ukupno 147 888. Ukupan broj djece (1-7) u 2023. godini iznosio je 245 698, što nam govori da je u programe RPOO bilo uključeno 60% djece.

Sljedeće pedagoške godine, prema izvješću OBR-2024-1-1- objavljenom 19. srpnja 2024. broj djece koja pohađaju vrtiće u pedagoškoj godini 2023/2024. bio je 153 212.

Najnovije izvješće DZS objavljeno 31. srpnja 2025. za pedagošku godinu 2024/2025. pokazuje porast uključenosti i evidentira ukupno 157 365 djece koja pohađaju dječje vrtiće. 

Govoreći o zaposlenima u sustavu, podaci DZS pokazuju blagi napredak u ukupnom broju zaposlenih i povećanje broja zaposlenih odgojitelja. Nažalost, dva su evidentna problema u ovom poglavlju – prikazani broj zaposlenih ne poznaje razliku između stručnih i nestručnih kadrova, a povećanje broja zaposlenih nije dostatno za potrebe novootvorenih ustanova. 

U 2024. i 2025. godini brojka zaposlenih raste, govorimo o broju od 16.500 osoba na poslovima odgojitelja, no istovremeno i o deficitu od gotovo 7.000 odgojitelja. Približavamo se vrijednostima od gotovo 40% nestručnih zamjena za odgojitelje.
Suprotno ovim službenim podacima DZS, predlagatelj izmjena Zakona, u odjeljku II. Ocjene stanja i osnovnih pitanja koja se trebaju urediti zakonom te posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći navodi kako se ''sustavno povećavao broj ustanova (dječjih vrtića i osnovnih škola kao i drugih izvoditelja programa ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja) u Republici Hrvatskoj. Broj dječjih vrtića u 2024. u odnosu na 2023. godinu povećan je za 10 dječjih vrtića, a broj odgojno-obrazovnih skupina povećao se sa 6 889 na 7 408, što je svakako razvidniji pokazatelj povećanja obuhvata djece. U pedagoškoj godini 2024./2025. broj djece koja pohađaju dječje vrtiće, u odnosu na pedagošku godinu 2023./2024., povećan je za 10 265.''

Prema izvješćima Državnog zavoda za statistiku, objavljenima 19. srpnja 2024. i 31. srpnja 2025., govorimo o povećanju od 4.153 djeteta, dok predlagatelj izmjena Zakona navodi kako je broj djece koja pohađaju dječje vrtiće povećan za 10.265. Nije ovo prvi puta da se podaci prikazuju različito od onih koje daje Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, krovno tijelo za prikupljanje i obradu podataka u svojim službenim izvješćima. No više od neke moguće povremene omaške, zabrinjava visoka vjerojatnost manipuliranja podacima u svrhu argumentiranja planiranih izmjena. Ukoliko su ovi podaci prikazani od predlagatelja izmjena netočni, a sasvim je jasno kako jesu, postavlja se pitanje jesu li točni i ispravni svi drugi podaci koje predlagatelj ističe kao razlog izmjene Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju.

Indikativno je i kako se ističe broj odgojnih skupina koji nije evidentiran u parametrima koje prati izvješće DZS. Podatak je to koji nije provjerljiv niti govori o stvarnom stanju uključenosti djece u programe RPOO. Podsjetimo, a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih upoznato je s predmetnim brojkama, odgojne skupine u RH vrlo često broje dvostruko više djece nego je to dopušteno propisima. S tim u vezi, broj novih odgojnih skupina nije relevantan pokazatelj zakonitog i ispravnog povećanja uključenosti djece u programe RPOO.

Predlagatelj ovih izmjena lijepo se poziva na Barcelonske ciljeve te naznačuje kako smo do 2020. godine bili obvezni postići obuhvat djece ranim i predškolskim odgojem i obrazovanjem od 90%, a do 2030. godine obveza je postići vrijednost od 96% uključenosti djece u programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Analize stanja u posljednjih 8 godina koje pratimo, jasno pokazuju koliko smo udaljeni od ovih ciljeva.

Govoreći o otvaranju novih 22 500 upisnih mjesta u 2024. odnosno 2025. godini, usporedno sa stvarnim brojem dodatno uključene djece koji iznosi niti 5 000, postavlja se pitanje na koji su način izmjene Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju iz 2022. godine u konkretnome doprinijele oporavku ovog ranjenog sustava. Štoviše, neke tadašnje izmjene ne samo da nisu doprinijele rješavanju gorućih problema, već su stvorile i nove izazove s kojima se resorno Ministarstvo nije nosilo na ispravan način. Uzimajući u obzir i neke druge parametre, primjerice broj djece koja i dalje nisu uključena u sustav, broj djece koja su iz njega protupravno isključena, broj odgojitelja koji sustavu nedostaje, broj stručnih suradnika kojih nema, broj djece koja borave u vrtićima bez zdravstvene skrbi jer vrtići nezakonito rade bez obveznog zapošljavanja zdravstvenog voditelja…stanje je alarmantno i predložene izmjene ne pokazuju da mogu donijeti značajna i kvalitetna, dugoročna poboljšanja. 

U konkretnome, uvođenje odredbe iz članka 20., stavak 3. kojom se apsolutna prednost davala djeci koja su do 1. travnja tekuće godine napunila 4 godine starosti, u sustav je unijela postupanja predškolskih ustanova koja su diskriminirajuća, degradirajuća i krajnje nepoželjna. Primjerice, ispisivanje sve djece iz vrtića krajem svake pedagoške godine i isključivanje iz sustava djece koja su programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja pohađala u kontinuitetu dvije, tri ili više godina. Isto tako, zbog nedostatnih smještajnih kapaciteta, ponegdje su upisivana djeca starija od 4 godine, sukladno Zakonu, ali se nisu stvarali kapaciteti za upis djece mlađe od 4 godine, zbog čega su ukidane jasličke i mlađe vrtićke skupine. Unatoč i dalje važećoj odredbi Zakona, brojna djeca u dobi od četiri godine i više, isključena su iz sustava, zbog opravdanog negodovanja roditelja mlađe djece.

Predlagatelj i sam priznaje kako se odredba iz 2022. o pravu prednosti četverogodišnjacima pokazala preuranjenom i moći će se ostvariti tek kada se izgrade planirani kapaciteti. Udruga Sidro u svojim nastojanjima 2022. da se donese kvalitetan, funkcionalan i pravedan Zakon, upravo je upozoravala na preuranjenost i neprovedivost.

Učinit ćemo to još jednom, budući da ukidanje prava prednosti pri upisu četverogodišnjacima neće ni na koji način doprinijeti povećanju obuhvata djece u skladu s Barcelonskim ciljevima. Pravo prednosti kao takvo, bez obzira po kojoj se osnovi definira, u suprotnosti je s odredbom istog tog Zakona, koji u svome članku 20. stavak 1. ističe ono što jest temeljeno na Ustavu RH, Konvenciji o pravima djece, brojnim nacionalnim i međunarodnim propisima – svako dijete rane i predškolske dobi ima pravo upisa u dječji vrtić ili školsku ustanovu u kojoj se izvodi rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Već samo postojanje forme ''prednost pri upisu'' jasno pokazuje kako se određenom broju djece uskraćuje pravo opisano u prethodnoj rečenici. I to se neće mijenjati sve dok Republika Hrvatska ne uloži značajno veće napore u osiguravanje dostupnosti, priuštivosti, sigurnosti i kvalitete u sustav prve stepenice formalnog obrazovanja – rani i predškolski odgoj i obrazovanje.

Planirana ulaganja unutar Višegodišnjeg financijskog okvira EU 2021. – 2027. i najava povećanja sudjelovanja u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju zvuči izvrsno, no iz ovih izmjena nije vidljivo na koji način će se planirano i ostvariti. Naprotiv, prijedlog koji gledamo izričito navodi kako dodatna ulaganja u smislu provedbe ovih izmjena Zakona nisu potrebna.

Ovako izražen stav jasno pokazuje kako je predlagatelj izmjena u koliziji s vlastitim tvrdnjama, budući da kasnije u tekstu ističe upravo kako će se država u značajnijoj mjeri uključiti u financiranje predškolskog odgoja razvijajući novi model financiranja.

U tom smislu, ponovit ćemo naš Prijedlog izmjena modela financiranja dječjih vrtića u Hrvatskoj, izrađen u suradnji s brojnim JLRS i upućen Vladi RH i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih u ožujku 2025. U svibnju 2025. MZOM je pozvalo da prijedlog izmjena financiranja vrtića s pripadajućim analizama ponovimo u postupku izmjena ovoga Zakona, što ćemo u okviru ovog savjetovanja i učiniti (https://udruga-sidro.hr/prijedlog-izmjene-modela-financiranja-djecjih-vrtica-u-republici-hrvatskoj/)

Važno je naglasiti kako ne sporimo potrebu i želju predlagatelja izmjena da se dodatno ojačaju djeca ranjivih skupina, da se pruži dodatna podrška djeci s razvojnim i zdravstvenim teškoćama, no ističemo kako su djeca, u svojoj osnovi, baš sva djeca, sama po sebi ranjiva skupina koja se ne može založiti za ostvarenje svojih prava. Podržavamo namjeru dodatnog jačanja obitelji u socioekonomskoj ugrozi, štoviše, višekratno smo upućivali i određene apele i preporuke koje se odnose na takvu podršku unutar ali i izvan sustava RPOO.

Izmjena odredbi članka koji sada više neće dati prednost četverogodišnjacima nego nekoj drugoj kategoriji djece, nikako nije podrška u smislu jačanja obitelji u bilo kojoj vrsti ugroze. Niti se izmjene u cijelosti, mogu smatrati ispravnim rješenjem izazova s kojima se sustav RPOO nosi. Da bi se to postiglo, nužno je dodatno ulaganje sredstava iz državnog proračuna na ispravan, učinkovit i pravičan način. 

NEDOSTATAK STRUČNIH ODGOJITELJA

O deficitu stručnih kadrova, posebice odgojitelja, govorimo punih pet godina. Nedostatak stručnjaka raste svakodnevno, brojka se bliži vrijednosti od gotovo 7000 odgojitelja koji sustavu nedostaju. Predlagatelj izmjena u svojoj ocjeni projicira potrebu za okvirno 5.658 odgojitelja do 2030. godine, uzimajući u obzir isključivo potrebu koja se javlja otvaranjem dodatnih smještajnih kapaciteta, odnosno uključivanjem djece u dobi od tri godine do polaska u školu. Predlagatelj pritom ne prati snažan trend odljeva obrazovanih kadrova iz struke, za što smo također davali prijedloge, preporuke i smjernice.

Predlagatelj se referira na podatak kako svake godine inicijalno obrazovanje završi oko 600 odgojitelja, što smatra pokazateljem kako će dugoročno potreba za odgojiteljima biti zadovoljena. Potrebu donošenja srednjoročnih rješenja koja predlaže u obliku programa stjecanja kvalifikacije za isključivo učitelje primarnog obrazovanja, veže uz činjenicu da inicijalno obrazovanje odgojitelja na studiju RPOO traje najmanje tri godine. Ovdje moramo izraziti nezadovoljstvo takvim promišljanjem, budući da se ne radi o nekoj novoj prilici, novootvorenom studiju RPOO na kojeg se sada prvi puta upisuje određen broj studenata koji će steći kvalifikaciju i zvanje odgojitelja. Obrazovanje odgojitelja koncipirano na ovaj način, s tek neznatnim povećanjem upisnih kvota, postoji unatrag desetak godina i nije dalo željene rezultate. Na koji način će se sada, a bez dodatnih napora, to promijeniti, predlagatelj ne argumentira. Nažalost, ponovo gledamo kako se problem nastoji minimizirati, kako se nude instant privremena rješenja, i kako se ne čini ništa da se uistinu riješi pitanje povećanja atraktivnosti ovoga zanimanja.

Srednjoročna rješenja koja se predlažu, već su uvedena u ovaj Zakon, i to od 1997. godine kada je prvi puta donesen. Već tada je Zakon u svom članku 26. stavak 5. i stavak 6. imao odredbu koja dopušta privremeno zapošljavanje osoba bez potrebnog i propisanog obrazovanja. To je sustavu omogućilo da premosti neke izvanredne situacije, no kako je rastao deficit odgojitelja, ova praksa se pretvorila u redovit način zapošljavanja, koji se s godinama, linearno povećanju nedostatka odgojitelja događao u sve većem omjeru.

Godine 2022. uvedena je u Zakon odredba kojom se, uz zadržavanje postojećeg propisa iz 1997. koja se odnosi na zapošljavanje nestručnih zamjena bilo kojeg obrazovanja, sada omogućava posebno zapošljavanje jednoj skupini – učiteljima primarnog obrazovanja. Istim člankom utvrđena je i obveza prekvalifikacije ili dokvalifikacije, u roku od dvije godine te propisana nemogućnost daljnjeg rada u predškolskom sustavu ukoliko osoba ne stekne tu dodatnu kvalifikaciju propisanom u roku. Ovim izmjenama predlagatelj sada ukida stavku zabrane rada u slučaju da osoba ne završi program stjecanja kvalifikacije, što nedvojbeno znači da nestručna zamjena, u konkretnome učitelj primarnog obrazovanja može nastaviti raditi poslove odgojitelja i ako ne stekne dodatne odgojno – obrazovne kompetencije, odnosno ne završi program stjecanja kvalifikacije.

Ukazivali smo kod donošenja Zakona 2022. godine da će se dogoditi upravo to, visoka učilišta nisu pokrenula programe prekvalifikacije i/ili dokvalifikacije, brojni učitelji zaposleni su na rok od dvije godine, a po isteku toga roka nisu više imali pravo nastavka rada u vrtićima. Prešutno su ipak zadržani na radnim mjestima odgojitelja. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih na sastanku u veljači 2025. potvrdilo je kako je upoznato s tim problemom, kako zna da učitelji rade izvan propisanih rokova i izrazilo namjeru da te ljude unatoč jasnim propisima koje su sami donijeli, zadrži u sustavu nezakonito. Sada se ova nezakonitost namjerava ozakoniti i dopustiti da učitelji bez potrebnog obrazovanja za rad s djecom rane i predškolske dobi nastave raditi u sustavu.

Zabrinjavajuće je što se isključivo jednoj skupini omogućuje da stjecanjem dodatnih kompetencija, uz kraće dodatno obrazovanje stekne nova kvalifikacija. Prema našim saznanjima, postoje i druga srodna zvanja koja imaju interes za ovom vrstom prekvalifikacije. Postoji i značajan deficit stručnih suradnika drugih profila, stoga pozivamo predlagatelja da promisli o ravnopravnoj mogućnosti da primjerice pedagozi, psiholozi, edukacijski rehabilitatori i slična zvanja dobiju jednaku mogućnost ovakve prekvalifikacije. Uzimajući u obzir činjenicu da nedostaje i tih profila stručnjaka, pozivamo da se promisli o mogućnosti prekvalifikacije primjerice odgojitelja, magistara ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u profile stručnjaka pedagoga, edukacijskih rehabilitatora, logopeda ili psihologa. Budući da se resorno Ministarstvo posljednje tri godine intenzivno poziva na uočen višak učitelja primarnog obrazovanja, pozivamo da se promisli o njihovoj prekvalifikaciji u smjeru zamjene za pedagoge, socijalne pedagoge, psihologe, edukacijske rehabilitatore i logopede.

I ranije smo ukazivali na neispravnost odluke da se kraćim obrazovanjem stekne kvalifikacija istovjetna onoj koja se dobiva završetkom studija, no nije bilo sluha i odgovornosti za posljedice koje će to izazvati i već izaziva. No ukoliko se jednoj skupini dopušta ova vrsta prekvalifikacije, ne vidimo razlog da se isto ne omogući i drugim profilima visokoobrazovanih stručnjaka, koji redom imaju jednakovrijedno prethodno visoko obrazovanje. 

Ovim novim predloženim izmjenama jasnije je navedeno u poglavlju II. kako će učitelji po završetku navedenog programa za stjecanje kvalifikacije steći samo odgojno obrazovne kompetencije za rad s djecom rane i predškolske dobi. Neobično je da se uvjetuje završetak programa za stjecanje kvalifikacije odgojitelja završetkom kojeg osoba ne stječe kvalifikaciju odgojitelja, već samo određene kompetencije za rad. Ispravno je i pozdravljamo pojašnjenje koje se daje ovim prijedlogom, slažemo se da učitelji ne mogu dobiti kvalifikaciju odgojitelja bez završenog studija RPOO, i to je potrebno jasnije navesti u samom Zakonu.

O povezanosti, sličnosti i razlikama dvaju zanimanja, onog odgojitelja odnosno magistara ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja i onog učitelja primarnog obrazovanja, jasno govori činjenica da postoje dva različita, odvojena studija. Kada bi sličnost tih dvaju zvanja bila tako velika, ne bi bilo potrebe za formiranjem dva potpuno odvojena studija na Sveučilištima diljem Hrvatske. Uporišta za ove činjenice nalaze se u znanosti, koja prije svega ukazuje na različite razvojne specifičnosti djece u ranoj i predškolskog dobi, te djece u školskoj dobi.

Neizmjerno je važno istaknuti ono što i sam predlagatelj navodi u svojoj ocjeni stanja, a to je da Republika Hrvatska ima visokoobrazovani stručni kadar. Predlagatelj ističe namjeru da se zadrži razina kvalitete sustava RPOO, što držimo nemogućim ukoliko se ovakva rješenja nastave. Zapošljavanje na poslove odgojitelja sve većeg broja osoba bez propisanog obrazovanja, a ta brojka danas seže do gotovo 40% zaposlenih, zatim zapošljavanjem učitelja primarnog obrazovanja s tek dodatnim odgojno - obrazovnim kompetencijama a bez kvalifikacije odgojitelja, dovodi do sve većeg nezadovoljstva i otpora stručnih visokoobrazovanih kadrova, posebice magistara RPOO. Stručni kadrovi u zvanju odgojitelja obrazuju se tri ili pet godina, zatim imaju pripravničko stažiranje uz mentorstvo u trajanju od jedne godine, obvezno polažu zahtjevan stručni ispit, da bi se do kraja radnog staža kontinuirano profesionalno razvijali kroz obvezno cjeloživotno obrazovanje. Nestručni kadrovi, uključujući i učitelje primarnog obrazovanja, oslobođeni su većeg dijela ovih obveza. Evidentno je kako se na taj način smanjuje stručnost i posljedično i kvaliteta rada.

Snažnijim uključivanjem države, kako u financiranje ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, tako i u obrazovne politike usmjerene na sustav prve stepenice formalnog obrazovanja, zasigurno je korak u dobrom smjeru, koji smo očekivali i tražili unatrag pet godina. Ipak, nužno je da se taj korak učini istovremeno, holistički, sagledavajući cjelokupni sustav sa svim njegovim izazovima. U predloženim izmjenama nisu vidljivi koraci koji bi ukazali na svjesnost predlagatelja o ovoj potrebi, niti namjera da se to i ostvari.

UTJECAJ PREDLOŽENIH IZMJENA NA PROFESIONALIZACIJU ODGOJITELJA

Trajna integracija državnog financiranja za fiskalnu održivost svih vrtića temelj je izmjena i dugoročno je jako važna. Ovaj centralizirani i trajni model financiranja mogao bi dovesti do veće standardizacije, odgovornosti i kontrole kvalitete u svim vrstama vrtića (javnim, privatnim, vjerskim), jedino ako država ima izravan i značajan financijski udio u njihovom radu. On treba podrazumijevati povećani državni nadzor, strože zahtjeve za izvještavanjem i poticanje ujednačenih mjerila kvalitete kako bi se osiguralo odgovorno i učinkovito korištenje javnih sredstava. Iako će jedinice lokalne samouprave vjerojatno zadržati operativne uloge u planiranju i upravljanju, povećani financijski doprinos države i sveobuhvatni nadzor mreže impliciraju smanjenje stupnja lokalne autonomije nad strateškim razvojem i fiskalnim upravljanjem predškolskim ustanovama. Međutim, brza infrastrukturna ekspanzija, iako nužna za postizanje kvantitativnih ciljeva, može ozbiljno opteretiti ljudske resurse sustava ako ponuda kvalificiranog osoblja ne može pratiti potražnju za novim mjestima.
Rješenje korištenja učitelja s "kompetencijama" izričito je privremena ili premošćujuća mjera. Unatoč trenutnim pragmatičnim rješenjima za nedostatak odgojitelja (npr. kompetencije učitelja), dugoročna održivost i kvaliteta sustava ovisit će o sveobuhvatnoj i dovoljnoj ponudi potpuno kvalificiranih odgojitelja. Budući zakonodavni napori mogli bi se više usredotočiti na sustavne poticaje za profesionalizaciju u ranom djetinjstvu, potencijalno kroz poboljšane programe stipendiranja, bolje plaće i radne uvjete, ili jasnije definirane i atraktivnije puteve profesionalnog razvoja kako bi se privukli i zadržali visokokvalitetni stručnjaci.
S povećanim državnim financiranjem i centraliziranim nadzorom, potrebno je više naglašavati razvoj i primjenu nacionalnih standarda kvalitete za sve predškolske ustanove, bez obzira na njihova osnivača. Važno je donošenje detaljnijih propisa koji se odnose na kurikularne okvire, pedagoške pristupe, zahtjeve za objekte i omjere osoblja i djece, osiguravajući dosljednu i visoku razinu kvalitete diljem zemlje, jer kada se visoki ciljevi obuhvata (poput 96% do 2030.) u velikoj mjeri postignu, primarni izazov politike vjerojatno će se prebaciti s pitanja "koliko je djece upisano?" na "kakvu kvalitetu obrazovanja primaju?".
To znači da će se budući razvoj zakona vjerojatno preusmjeriti s rješavanja problema pristupa na veći naglasak na kvalitetu ranog odgoja i obrazovanja. Shodno tome, buduće izmjene trebaju se usredotočiti na detaljnije pedagoške standarde, kurikularne inovacije, specijalizirano usavršavanje za odgojitelje (npr. za djecu s različitim potrebama učenja ili specifičnim kulturnim interesima) i sveobuhvatne mehanizme osiguranja kvalitete temeljene na ishodima. Razlike u lokalnim administrativnim kapacitetima ili različita tumačenja zakona mogle bi dovesti do neujednačene provedbe i interpretiranja postojećih nejednakosti.
Značajan izazov predstavlja projicirana potreba za približno 5.658 dodatnih odgojitelja do 2030. godine kako bi se postigli ciljevi obuhvata sve djece u dobi od tri godine do polaska u školu. Iako godišnje diplomira oko 600 odgojitelja, ta stopa nije dovoljna za premošćivanje projiciranog jaza. Predloženo rješenje uključuje omogućavanje učiteljima primarnog obrazovanja da rade u vrtićkim skupinama nakon stjecanja specifičnih kompetencija prekvalifikacijom, te privremeno povećanje kvota na relevantnim studijskim programima.
Pojašnjenje da učitelji primarnog obrazovanja stječu "odgojno-obrazovne kompetencije", a ne punu "kvalifikaciju odgojitelja", imat će dvostruki utjecaj na kadrovsku politiku. Ono pruža fleksibilan i neposredan mehanizam za rješavanje kritičnog nedostatka odgojitelja omogućujući bržu integraciju postojećeg nastavnog osoblja u predškolski sustav. Ova politika, iako rješava hitnu potrebu, nosi rizik stvaranja razlika u pedagoškim pristupima, profesionalnom priznavanju ili čak percipiranom statusu unutar profesije.
Pragmatizam u zapošljavanju, nosi rizik razvodnjavanja pedagoške kvalitete ako se pažljivo ne upravlja kontinuiranom, visokokvalitetnom usavršavanjem i profesionalnim razvojem za svo osoblje. Osiguravanje da se "kompetencije" pretvore u učinkovit rani odgoj i obrazovanje bit će ključno. Identifikacija ovih problema i predložena rješenja pokazuju da su izazovi unutar sustava predškolskog odgoja duboko međusobno povezani i ne mogu se učinkovito rješavati izolirano. Primjerice, osiguravanje državnog financiranja (fiskalna održivost) stvara financijsku stabilnost potrebnu za proširenje kapaciteta (obuhvat) i privlačenje/usavršavanje više odgojitelja (radna snaga). Nedostatak odgojitelja, ako se ne riješi, potkopati će infrastrukturna ulaganja usmjerenih na povećanje obuhvata. To zahtijeva holistički zakonodavni pristup gdje rješenja za jedno područje stvaraju bitne preduvjete za rješavanje drugih.

Dugoročni uspjeh ove odredbe ovisit će o obuhvaćenosti programa za stjecanje "kompetencija" i osiguravanju kontinuiranog profesionalnog razvoja za učitelje kako bi se osiguralo da ispunjavaju specifične razvojne i pedagoške zahtjeve ranog djetinjstva.
Ako nedostatak odgojitelja potraje ili se pogorša, postoji značajan rizik od ugrožavanja pedagoške kvalitete, povećanja opterećenja i izgaranja postojećeg osoblja ili prekomjernog oslanjanja na manje specijalizirano osoblje. Izazov je to za zakonodavne promjene u postizanju visokokvalitetnog univerzalnog pristupa koje uvelike ovise o učinkovitosti politika, posebno u visokom obrazovanju i razvoju radne snage, kako bi se osigurala dovoljna i održiva ponuda adekvatno stručnog i motiviranog osoblja.
Bez toga, fizička infrastruktura mogla bi nadmašiti ljudski kapacitet za pružanje kvalitetnog obrazovanja, što bi dovelo do ishoda "kvantiteta umjesto kvalitete". Učinkovitost i stvarni utjecaj zakona uvelike će ovisiti o administrativnom i izvršnom kapacitetu da se zakonske odredbe pretoče u poboljšanja na terenu te potrebu za kontinuiranim, snažnim dijalogom, povratnim informacijama i koordiniranim djelovanjem između zakonodavnih tijela i ostalih dionika kako bi se osigurala učinkovita provedba.

UKLJUČIVANJE DRŽAVE U ZNAČAJNIJOJ MJERI

Pozdravljamo najavu kako će se država snažnije uključiti u financiranje ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, budući da je jasno kako uz osiguravanje dostatnih kadrovskih kapaciteta, treba osigurati i dugoročnu financijsku održivost. Novi model financiranja koji se spominje, a koji će uzeti u obzir fiskalne kapacitete osnivača i omogućiti održivost svih novih predškolskih programa, nije razjašnjen u smislu implementacije i provedbe. Tako će se, kaže predlagatelj, djelomično utjecati i na priuštivost vrtića, odnosno iznos roditeljskoga sufinanciranja. Povrh toga, priuštivost vrtića roditeljima djece u nepovoljnom socioekonomskom položaju dodatno će se podupirati sredstvima iz drugih izvora.

Ono što nije jasno je kako će se ovim izmjenama i cjelokupnim djelovanjem Vlade Republike Hrvatske i Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih potaknuti mladi na obrazovanje prema potrebi tržišta rada, kako će se podići atraktivnost ovoga deficitarnog zvanja i kako će se svakom djetetu omogućiti jednako dostupan, jednako priuštiv, jednako siguran i jednako kvalitetan rani i predškolski odgoj i obrazovanje.

Uz već spomenuti Prijedlog izmjena modela financiranja dječjih vrtića u Hrvatskoj, koji smo dostavili predsjedniku Vlade RH i Ministru znanosti, obrazovanja i mladih, istaknuli bismo samo nekoliko podataka koji predstavljaju temelj potrebe za reformom financiranja ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.

Nesporno je nužno mijenjati Uredbu o kriterijima za dodjelu sredstava za fiskalnu održivost dječjih vrtića, ukinuti kriterij indeksa razvijenosti i osigurati jednaka ulaganja u rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Nužno je sredstva za plaće zaposlenih u dječjim vrtićima, koje čine prosječno 71% ukupnih troškova vrtića, osigurati u državnom proračunu, i umjesto nepravednih iznosa kojima država jasno pokazuje da joj dijete u nekom dijelu Hrvatske vrijedi 8 puta manje nego u nekom drugom dijelu, tražimo jednakost i pravičnost za svako dijete.
Unatoč povećanim ulaganjima u smještajne kapacitete vrtića i izdvajanju namijenjenom fiskalnoj održivosti, financijska sredstva koja se dodjeljuju iz državnog proračuna nisu dostatna za osiguranje kvalitetnog i održivog sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.

Ključni problemi su izražen nedostatak odgojitelja i stručnih suradnika, neprovedba članka 51. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju koji propisuje zakonite plaće, neprovedba odredbi Državnog pedagoškog standarda i veliko prekoračenje propisanog broja djece u skupinama, što sve dovodi do teških uvjeta rada, nekvalitetnih uvjeta boravka djece, nemogućnosti provedbe odgojno obrazovnog rada, nezadovoljstva i velikog odljeva stručnjaka, zapošljavanja nestručnih zamjena koje nemaju pedagoško obrazovanje, zbog čega se sustav prve stepenice formalnog odgoja i obrazovanja sve više urušava.

Na ovaj način osigurala bi se financijska održivost sustava, utjecalo na profesionalni razvoj stručnih kadrova i povećala kvaliteta odgojno obrazovnog rada, osigurala provedba svih zakonskih propisa koji se trenutno u velikoj mjeri ne poštuju. Zaustavila bi se diskriminacija djece prema mjestu rođenja i stanovanja, smanjile obrazovne nejednakosti i regionalne razlike. JLS bi se rasteretile prevelikog financijskog opterećenja, što bi omogućilo njihova dodatna ulaganja u dostupnost i kvalitetu vrtićkih usluga.

Ova izmjena ključna je za budućnost ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj, koji je nužno promatrati prije svega kao važnu obrazovnu komponentu, ali i kao dio strategije demografske revitalizacije, te korak ka ispunjavanju Barcelonskih sporazuma i važno približavanje prosjeku ostalih država članica Europske unije kad je riječ o uključivanju djece u sustav obrazovanja. Kratki pregled troškova RPOO jasno govori u prilog svemu navedenom.

Zaključno, sredstva u državnom proračunu potrebno je rasporediti drugačije nego to model financiranja sada propisuje i uložiti dodatna sredstva kako bi se osigurale pretpostavke kvalitete i zakonitosti rada dječjih vrtića. Stoga pozivamo predlagatelja da razmotri i usvoji prijedlog izmjene modela financiranja dječjih vrtića u Republici Hrvatskoj.

IZMJENE UTJECAJA MJERA ZAŠTITE DOBROBITI DJECE NA ZAPOŠLJAVANJE U VRTIĆIMA

Nastavno na prijedlog izmjene članka 25. Zakona, izmjene smo tražili od 2023., ukazujući na problematiku koju takva odredba stvara. Ne sporimo potrebu da se zaštiti dobrobit djece u okviru predškolskih ustanova i da se onemogući rad osobama koje bi bilo kojom vrsto postupaka ugrozile sigurnost i zdravlje djece. Ipak, dosadašnji utjecaj mjera sigurnosti i dobrobiti djece nije poznavao nužnu gradaciju izrečenih mjera, već je općim pristupom dodatno ugrožavao ranjive skupine ponajviše majki, žena zaposlenih u sustavu RPOO.

U potpunosti podržavamo ovu izmjenu koja će zasigurno donijeti poboljšanja u odnosu na zaštitu kako djece tako i žena u RH i zahvaljujemo predlagatelju izmjena na razumijevanju problematike i uvažavanju naših ranijih ukazivanja. 

Predlagatelj ističe u poglavlju 2. Prijedloga nekoliko osnovnih pitanja koja se uređuju ovim izmjenama. Pregledali smo koje su to promjene, učinak koji predlagatelj navodi, a u nastavku dali svoje mišljenje na svaku od stavki izmjena.

Nije razumljivo na koji će način ove promjene učinkovitije udovoljiti zahtjevima dostupnosti programa RPOO svoj djeci rane i predškolske dobi. Sve dok postoji bilo koji kriterij prednosti pri upisu, znači da sustav nema dovoljno smještajnih kapaciteta da osigura jamčena prava na obrazovanje svakom djetetu.
Iako predlagatelj daje tumačenje navodeći određene ranjive skupine djece, u samom prijedlogu izmjene Zakona to mijenja i drugačije definira, pa tako u članku 20. briše stavak 3. koji se odnosio na prednost četverogodišnjacima, stavak 4. postaje stavak 3., u kojem se izričito navodi kako prednost pri upisu u vrtiće imaju:

- djeca roditelja invalida Domovinskoga rata,
- djeca iz obitelji s troje ili više djece,
- djeca obaju zaposlenih roditelja,
- djeca s teškoćama u razvoju i kroničnim bolestima koja imaju nalaz i mišljenje nadležnoga tijela iz sustava socijalne skrbi ili potvrdu izabranoga pedijatra ili obiteljskoga liječnika da je razmjer teškoća u razvoju ili kronične bolesti okvirno u skladu s listom oštećenja funkcionalnih sposobnosti sukladno propisu kojim se uređuje metodologija vještačenja,
- djeca samohranih roditelja,
- djeca jednoroditeljskih obitelji,
- djeca osoba s invaliditetom upisanih u Hrvatski registar osoba s invaliditetom,
- djeca koja su ostvarila pravo na socijalnu uslugu smještaja u udomiteljskim obiteljima,
- djeca koja imaju prebivalište ili boravište na području dječjega vrtića,
- djeca roditelja koji primaju doplatak za djecu ili roditelja korisnika zajamčene minimalne naknade,
- djeca roditelja korisnika novčane naknade za nezaposlene hrvatske branitelje iz Domovinskog rata sukladno propisu kojim se uređuju prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i
- djeca roditelja korisnika novčane naknade za civilne stradalnike iz Domovinskog rata sukladno propisu kojim se uređuju prava civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata. 

Evidentno je kako ove izmjene Zakona ne donose gotovo ništa novo ili drugačije u odnosu na Zakon prije 2022., povratak je to na odredbe koje su vrijedile prije izmjena 2022. godine. Jedina izmjena koja se događa je ona da se dodatno navodi kako pravo prednosti pri upisu u vrtić imaju i djeca roditelja korisnika novčane naknade za nezaposlene hrvatske branitelje iz Domovinskog rata te djeca roditelja korisnika novčane naknade za civilne stradalnike iz Domovinskog rata.

Zapošljavanje učitelja primarnog obrazovanja već je dopušteno izmjenama Zakona iz svibnja 2022., a sada se dodatno pojašnjava status nakon završetka programa čime osoba stječe odgojno obrazovne kompetencije za rad s djecom rane i predškolske dobi, ne i kvalifikaciju, te se uklanja odredba o zabrani rada u predškolskim ustanovama do stjecanja kvalifikacije/kompetencija ako u dvogodišnjem roku za završetak programa učitelji ne završe program. Ukidanjem ove odredbe prešutno se dopušta nastavak rada i bez propisanog dodatnog obrazovanja. Nužno je jasno odrediti hoće li učitelj koji ne završi u roku program stjecanja kompetencija i kojemu po sili zakona prestaje radni odnos, , moći nastaviti raditi na poslovima odgojitelja u nekoj drugoj predškolskoj ustanovi. Ukoliko hoće, na koji način predlagatelj planira spriječiti da se i dalje zapošljavanju osobe bez potrebnog i propisanog obrazovanja, bilo da je riječ o učitelju bez završenog propisanog programa ili kompletno nestručnim zamjenama.

Uvođenjem pojma ''odgojno – obrazovnih kompetencija za rad s djecom rane i predškolske dobi'' otvara se prostor ugrozi profesionalizacije odgojiteljske struke, jer se umjesto akademske kvalifikacije dopušta rad osobama koje imaju nižu razinu stručnosti odnosno samo kompetencije bez kvalifikacije. Predlagatelj u izmjeni navodi kako učitelj zasniva radni odnos kao nestručna osoba do stjecanja odgojno obrazovnih kompetencija i može izvoditi odgojno obrazovni rad kao jedan od dvaju odgojitelja u skupini, uz odgojitelja koji ima potrebnu kvalifikaciju. Zakon ne daje odgovor na pitanje koji je status učitelja nakon završetka programa u kojem stječe tek odgojno obrazovne kompetencije i to je nužno pojasniti. 

Potrebno je izričito propisati da se prednost pri zapošljavanju na poslove odgojitelja bezuvjetno imaju osobama sa završenim studijem Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, u odnosu na učitelje sa završenim programom stjecanja odgojno obrazovnih kompetencija za rad s djecom rane i predškolske dobi.

Nužno je i razjasniti u stavku 8. članka 20., formulaciju ''najdulje do kraja trajanja programa predškole u jednoj pedagoškoj godini''. Ukoliko se dopusti kontinuirano ponavljanje ove prakse svake pedagoške godine, deklarativna ograničenja nisu potrebna, nemaju smisla ni svrhu.

I STRUČNI SURADNICI MOGU BITI - NESTRUČNI?

Potrebno je ispraviti i moguću omašku predlagatelja u stavku 9. članka 20. gdje je propustio navesti dio članka 20. stavak 9. Zakona iz 2022. i predlaže izmjenu na način: ''Poslove stručnoga suradnika može obavljati osoba koja je završila sveučilišni diplomski studij ili stručni diplomski studij.'' 

Nakon riječi ''studij'' potrebno je dodati riječi ''odgovarajuće vrste''. U suprotnom bi to značilo da se na poslove stručnog suradnika može zaposliti osoba koja ima sveučilišni ili stručni diplomski studij bilo koje vrste. Kako već vidimo u praksi da stručne suradnike nezakonito zamjenjuju nestručni kadrovi (profesor povijesti radi kao stručni suradnik edukacijski rehabilitator i sl.), tražimo da se ova omaška ispravi.

ZABRANA RADA ZBOG IZREČENE BILO KOJE MJERE IZ PODRUČJA SOCIJALNE POLITIKE - IDE U ZABORAV

Zahvaljujemo na ovim nužnim izmjenama koje smo i predlagali posljednje tri godine. Iako je izmjena dobra i predlagatelj evidentno razumije potrebu pojašnjenja odredbi relevantnih propisa, možda bi valjalo promisliti kako dodatno precizirati ove promjene. Mjera za zaštitu prava i dobrobiti djeteta u nadležnosti suda i dalje je dosta široko postavljen kriterij, budući se ista može izreći u različitim situacijama kada osoba zaposlena u vrtiću nije nužno uistinu i počinila kakvo djelo protiv dobrobiti djeteta.

U članku 50.a, stavak 2. navodi se kako se u državnom proračunu osiguravaju sredstva za fiskalnu održivost dječjih vrtića, koja se dodjeljuju JLRS, a na temelju mjerila i kriterija koje Uredbom propisuje Vlada RH. Uredba Vlade RH od 31. kolovoza 2023. već čini sastavni dio Zakona, stoga ovo ne vidimo kao značajnu, već isključivo formalnu promjenu. Takve su promjene vidljive i u člancima kojima se mijenjaju nazivi ''e-Vrtić'' u ''e-Maticu'', ili ''kurikulum'' u ''kurikul'', za što se ističe obveza zamjene u cijelom Zakonu a poradi usklađivanja sa Zakonom o hrvatskom jeziku (NN 14/24) iz veljače 2024., gdje se uvodi pojam kurikul i njegove izvedenice. Iako smo mišljenja kako ova promjena nije ispravna i svaki će stručnjak unutar sustava RPOO jasno argumentirati zašto ne kurikul, držimo da je ulaganje resursa u izmjenu ovog pojma trenutno manje važno u odnosu na brojne druge potrebe.

Ono što bismo rado vidjeli jest na koji način će Vlada RH mijenjati model financiranja dječjih vrtića, kojim aktom i u kojem razdoblju.

ZAKLJUČNO:

Izmjenom kriterija u ostvarivanju prava prednosti pri upisu u vrtić ni na koji način neće se povećati broj raspoloživih mjesta u dječjim vrtićima. Preuranjena odluka izmjene Zakona 2022. godine, kojom se prednost primarno davala djeci starosti 4 godine i više, dovela je do brojnih problema, a njeno ukidanje sada i povratak na ranije propise, dovesti će i već dovodi do isključivanja djece koja pohađaju programe RPOO godinu, dvije, tri. Uskraćivanje obrazovanja jednoj kategoriji djece kako bi se ono osiguralo primarno nekoj drugoj djeci, ne može biti ispravno rješenje.

Pohvaljujemo jasnije definiranje zvanja učitelja primarnog obrazovanja, i slažemo se s time da učitelji po završetku kraćeg programa ne mogu steći dodatnu kvalifikaciju, već samo dodatne kompetencije. No ostaje pitanje statusa učitelja nakon stjecanja tih ''odgojno - obrazovnih kompetencija za rad s djecom rane i predškolske dobi'', kako u smislu radnog statusa, rangiranja kod zapošljavanja, tako i glede njhovih obveza i kompetencija za sudjelovanje u radu predškolske ustanove. Ukoliko nestručni kadrovi mogu biti ravnopravni s onima koji imaju završen studij RPOO, kako pri zapošljavanju tako i u radu, ukoliko mogu sudjelovati, pa i donositi odluke u stručnim tijelima ustanove - na koji način predlagatelj planira očuvati visoku razinu kvalitete i stručnog rada u sustavu Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja?

Pitanje je i što će sada biti s programima koji se provode na visokim učilištima u Osijeku, Splitu, Zagrebu, Zadru, pod nazivom ''Program za prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju učitelja u svrhu stjecanja kvalifikacije odgojitelja'', a koji se financiraju iz sredstava EU i dostupni su isključivo učiteljima putem vaučera HZZ, u vrijednosti od 2009,56 eura.

Naime, ovi programi jamče učiteljima POTVRDU O KVALIFIKACIJI ODGOJITELJA, odnosno stjecanje kvalifikacije odgojitelja, prema članku 24. stavak 12. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju ("Narodne novine" br. 10/97., 107/07., 94/13., 98/19., 57/22. i 101/23.). Predlagatelj ovim izmjenama ispravno ukida mogućnost stjecanja kvalifikacije odgojitelja završetkom ovakvog programa, i umjesto kvalifikacije uvodi termin odgojno obrazovne kompetencije za rad s djecom rane i predškolske dobi. Time se učitelji koji jesu ili će tek završiti ove programe dovode u zabludu, jer kvalifikacija koju će ovim programima steći zapravo ne postoji niti je Zakon predviđa i prepoznaje.

Hoće li Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih ovoga puta pravovremeno reagirati i spriječiti pohađanje obrazovnih programa koji nude ''kvalifikaciju'' koju Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju opravdano ne priznaje? 

Predlažemo da se promptno reagira s ciljem ispravljanja nazivlja i ishoda ovog dodatngo obrazovanja, i da se učitelje koji planiraju pohađati program ispravno, cjelovito i istinito informira o statusu koji ovaj program donosi, uključujući i visoka učilišta i Hrvatski zavod za zapošljavanje.

Pozdravljamo i izmjenu u smislu toga da se učitelji sa završenim programom stjecanja odgojno obrazovnih kompetencija za rad s djecom rane i predškolske dobi zapošljavaju isključivo ako se na natječaj za radno mjesto odgojiteljja ne javi osoba sa zvanjem odgojitelja koje je stekla završetkom studija RPOO. Dakle, bez obzira na programom stečene kompetencije, učitelji se mogu zaposliti na poslove odgojitelja isključivo ako se na natječaj ne javi odgojitelj.

Kako bi se osigurala kvaliteta i dugoročno zadržala razina stručnosti odgojiteljske profesije, nužno je vratiti odredbu o nemogućnosti nastavka rada u predškolskim ustanovama nakon isteka roka od dvije godine u slučaju da učitelj u tom roku ne završi program stjecanja dodatnih kompetencija. Naime, kako stoji u prijedlogu, učitelj koji u roku od dvije godine ne završi program, bez zapreke može nastaviti raditi u nekoj drugoj predškolskoj ustanovi, i to ponavljati bez ikakvih ograničenja mijenjajući vrtiće.

Izmjene u smislu ograničavanja rada zbog izricanja neke mjere zaštite i dobrobiti djeteta, dobre su, nadamo se da će biti dovoljno jasne kako u praksi ne bi i dalje dovodile do izazova koji su opisani.

Oštro se protivimo navodu kako za provedbu ovog Zakona nije potrebno osigurati dodatna sredstva, jer je to u apsolutnoj suprotnosti s navodima i samog predlagatelja kako će se država u značajnijoj mjeru uključiti u sustav RPOO. Nikakvo značajnije uključivanje države nije moguće ukoliko se ne planiraju uključiti i dodatna sredstva.

Udruga SIDRO provela je višemjesečno istraživanje o troškovima dječjih vrtića. U suradnji s brojnim jedinicama lokalne samouprave, utvrđena su proračunska opterećenja za financiranje vrtića koja u pojedinim JLS iznose čak do 62% ukupnog proračuna.

U sadašnjem modelu država je za fiskalnu održivost vrtića u pedagoškoj godini 2023./2024. izdvojila 148.926.597,00 eura (17,65% ukupnog troška vrtića), dok u 2024./2025. izdvaja 168.925.502,00 eura (16,77% ukupnog troška).
Država dijete u primjerice Rijeci financijski podržava s 258 eura godišnje, u Rovinju je to 217 eura godišnje, u Supetru na Braču oko 300 eura godišnje, dok za dijete u primjerice Vojniću godišnje odvaja 1.816 eura, Ivankovu nešto manje od 1.900 eura godišnje, ili u Bjelovaru godišnje gotovo 1.500 eura.

Dodijeljena sredstva , osim što produbljuju nejednakosti, nisu dostatna da bi se učinilo sve što je njima Vlada Republike Hrvatske planirala da će se učiniti – dostupnost (dodatni kapaciteti), održivost (plaće i materijalni rashodi), priuštivost (naplata usluga od roditelja).

Prema projekcijama, za bruto iznos plaća odgojitelja, nužno je osigurati sredstva u visini od 357.745.225,80 eura. Plaće stručnih suradnika godišnje iznose dodatno 27.552.253,80 eura, a plaće tehničkog i administrativnog osoblja još 118.414.800,00 eura.

Evidentno je kako trošak plaća zaposlenih u vrtićima ima najveći udio u ukupnim troškovima rada predškolskih ustanova, a izračun plaća za sva radna mjesta u javnim ustanovama, propisan je nacionlnim aktima i plaće moraju biti takve kakve su propisane. Bez uključivanja države u ovaj iznimno velik trošak, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ne mogu ispuniti obvezu osiguravanja dostatnih sredstava za propisane plaće, odnosno ne mogu u potpunosti na jednako kvalitetan način odgoviriti na sve potrebe predškolskih ustanova. Stoga prva stepenica formalnog odgoja i obrazovanja ne može biti financirana na način kako je to sada, i u tome se i predlagatelj jasno određuje upravo najavom izmjene modela financiranja vrtića. No tu izvrsnu najavu koja nam daje nadu da je predlagatelj usitinu svjestan potreba djece, zaposlenika vrtića i građanstva u cijelosti, sam predlagatelj pobija ovom tvrdnjom kako za provedbu Zakona nije potrebno osigurati dodatna sredstva u državnom proračunu.

Na samom kraju ove opsežne analize, moramo reći da ipak postoje naznake da nas resorno Ministarstvo čuje. Sasvim sigurno ne onoliko koliko je potrebno i onoliko koliko bismo željeli, no nekoliko važnih detalja u ovom prijedlogu izmjena, ukazuje na to da struka ipak može imati utjecaj. I ne samo struka, već svi uključeni u rad dječjih vrtića, od roditelja preko sindikata, akademske zajednice, visokih učilišta, građana...

Stoga vas sve pozivamo da svoje mišljenje uputite u javno savjetovanje, bilo da ste ga formirali sami, svojim riječima, ili ste se poslužili dijelovima našeg očitovanja. Sve je ispravno osim - šutnje!

#šutnjaNIJEizbor
#odgojiteljnijeteta
#uključimo se