Dok se moderna pedagogija i službena politika Hrvatske deklarativno zalažu za potpunu inkluziju djece s teškoćama u razvoju (TUR) u redovite odgojno-obrazovne skupine, stvarnost koju opisuje Pravobranitelj za osobe s invaliditetom, uz snažno svjedočenje Udruge SIDRO, ukazuje na duboku krizu sustava. Inkluzija u hrvatskim dječjim vrtićima prečesto ostaje "mrtvo slovo na papiru", dok se roditelji i djeca svakodnevno sudaraju s institucionalnim zidom sastavljenim od birokracije, manjka kadra i izravne diskriminacije.
Udruga SIDRO (odgojitelji u zaštiti prava djeteta u dječjem vrtiću) nametnula se kao ključni korektiv sustava. Kroz svoj rad, udruga kontinuirano upozorava da se prava djeteta ne mogu ostvarivati u uvjetima u kojima se Državni pedagoški standard (DPS) sustavno krši. Prema navodima udruge, "vrtić nije čuvalište, već prva stepenica obrazovanja", no prenapučene grupe u kojima se broj djece često penje daleko iznad zakonskih limita onemogućuju odgojiteljima da se posvete djetetu s teškoćama na način koji mu je potreban. Pravobranitelj u izvješću potvrđuje ove navode, ističući kako je upravo SIDRO bila ta koja je prva alarmirala javnost o tome da su odgojitelji ostavljeni sami, bez stručnih suradnika (logopeda, rehabilitatora) koji bi trebali biti integralni dio tima.
Na stranicama 103 do 107 izvješća, pravobranitelj detaljno opisuje mehanizme kojima se djeci s TUR onemogućuje pristup predškolskom odgoju. Prva barijera je sam upis. Iako zakonski propisi jamče prednost djeci s teškoćama, ravnatelji se nerijetko služe izgovorima o "popunjenim kapacitetima" ili "nedostatku uvjeta za sigurnost djeteta". Kada se dijete ipak upiše, nastupa druga faza: suptilni pritisak na ispis. Udruga SIDRO navodi brojne primjere u kojima se roditeljima sugerira da bi djetetu bilo "bolje kod kuće" ili u specijaliziranoj ustanovi, jer redoviti vrtić "nema resurse". To nije ništa drugo nego prebacivanje odgovornosti države na roditelje, čime se krši Konvencija o pravima osoba s invaliditetom.
Možda najraširenija i najopasnija praksa je arbitrarno skraćivanje boravka djeteta u vrtiću. Pravobranitelj navodi da se djeci s teškoćama masovno nameće boravak od svega 2 do 4 sata dnevno.
Argumenti sustava: Navodi se da se dijete "prebrzo umara" ili da vrtić nema dovoljno pomoćnika za dulji period.
Stvarnost: Ovakva praksa je protuzakonita i duboko diskriminatorna. Udruga SIDRO upozorava da skraćivanjem boravka sustav izravno onemogućuje roditeljima (najčešće majkama) radni odnos, gurajući ih u ekonomsku ovisnost i siromaštvo. Skraćivanje boravka bez jasne pedagoške ili medicinske indikacije služi isključivo "rasterećenju" sustava, a ne dobrobiti djeteta.
Izvješće se oštro osvrće na stanje rane intervencije. Ističe se porazna činjenica: na prve dijagnostičke preglede čeka se i preko godinu dana. U ranoj dobi, kada je neuroplastičnost mozga najveća, svaka izgubljena godina je nepopravljiva. Nedostatak pomoćnika u nastavi/vrtiću dodatno pogoršava situaciju. Pomoćnici su potplaćeni, često neadekvatno educirani i tretirani kao "tehničko osoblje", a ne kao ključna podrška djetetu. Bez sustavnog rješenja njihovog statusa, na što SIDRO godinama apelira, inkluzija ostaje samo privid.
Pravobranitelj u svom zaključku podržava konkretne zahtjeve Udruge SIDRO:
- Uvođenje trećeg odgojitelja u svaku skupinu koja integrira dijete s većim teškoćama.
- Strogi protokoli: Onemogućavanje ravnateljima da samovoljno odlučuju o duljini boravka djeteta bez suglasnosti roditelja i stručnog tima.
- Sankcioniranje osnivača: Gradovi i općine koji ne osiguraju zakonom propisane uvjete moraju snositi odgovornost, umjesto da roditelji svoja prava moraju tražiti privatnim tužbama.
Zaključak:
Nalazi Pravobranitelja i rad Udruge SIDRO razotkrivaju sustav koji počiva na improvizaciji i požrtvovnosti pojedinaca, a ne na snazi provedbe zakona. Uskrata obrazovanja, skraćivanje boravka i manjak podrške nisu samo administrativni propusti, već su to povrede ljudskih prava. Dok god roditelji moraju biti "aktivisti" da bi njihovo dijete dobilo osnovnu skrb u vrtiću, dok god Udruga Sidro i pojedina tijela poput upravo Ureda pravobranitelja moraju ustati i zahtijevati samo jednostavnu provedbu propisa, Hrvatska ne može govoriti o uspješnoj socijalnoj politici, uključivosti, jednakosti, zaštiti ranjivih skupina, inkluziji, ranoj intervenciji. Rješenje nije u kozmetičkim promjenama, već u korjenitoj reformi koja će financiranje i kadar prilagoditi potrebama svakog djeteta, a ne proračunskim okvirima lokalnih samouprava.
