Eurochild izvješće o stanju prava djece u Hrvatskoj za 2025. godinu

Udruga SIDRO, kao članica Mreže udruga za djecu, i ove je godine sudjelovala u pripremi izvješća o stanju prava djece u Republici Hrvatskoj, kao dio ''Eurochild Flagship Reporta 2025 – „Children’s Realities in Europe”.

Izvješće je objavljeno u studenom 2025. Eurochild je najveća mreža organizacija i pojedinaca koji rade s djecom i štite njihova prava u Europi, 225 članica u 41 državi, stoga su njihove preporuke značajne za kreiranje javnih politika i alata kojima države djeluju na dobrobit djeteta. 

Naš je doprinos ovom izvješću, razumljivo, usmjeren na stanje u području ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. No svjesni smo i pratimo i druga područja prava djece u našoj zemlji. 

Eurochild je u svojoj publikaciji ''Croatia Country Fiche 2025” istaknuo ključne izazove s kojima se Republika Hrvatska suočava: 

■ visoka stopa dječjeg siromaštva, osobito među romskom djecom, djecom s invaliditetom i djecom u ruralnim područjima,

■ spora provedba inkluzivnog obrazovanja i nedostatna podrška nastavnicima,

■ slab nadzor i nedostatak kadra u sustavu zaštite djece,

■ porast problema mentalnog zdravlja među adolescentima,

■ nedovoljna dostupnost usluga ranog odgoja i obrazovanja,

■ rastući problemi vezani uz online sigurnost djece i stambenu nesigurnost obitelji.

Izvješće daje i preporuke usmjerene na smanjenje dječjeg siromaštva, jačanje inkluzivnog obrazovanja, poboljšanje mentalnozdravstvenih usluga, ulaganje u rani razvoj djece te jačanje sustava zaštite djece i obiteljskih usluga. 

Eurochild izvješće za Hrvatsku možete pročitati na poveznici

U nastavku donosimo detaljenije što je za ovo izvješće pripremila Udruga Sidro.

1. Koje su glavne prepreke za pristup djece kvalitetnom i inkluzivnom obrazovanju u vašoj zemlji?

Gledajući sustav RPOO kroz prizmu zakonske regulative, u našoj zemlji postoje svi dobri preduvjeti za pristup djece kvalitetnom i inkluzivnom obrazovanju. Uz neke dodatne fine korekcije, naputke ili prijedloge tumačenja, svako bi dijete u RH moglo pristupiti sustavu čiji su nositelji kvalificirani odgojitelji, koji su (prema riječima koje nam dolaze i resornog ministarstva) jedni od najobrazovanijih u Europi. Istodobno to isto krovno tijelo sustava, tim istim Zakonom omogućava da svatko tko ima želju, bez obzira na diplomu, može i radi u tako uređenom sustavu. I sami unutar sustava se jednostavno pitamo, je li on i dalje tako kvalitetan i tako inkluzivan!? Osim te “sitnice” sa zapošljavanjem nestručnih zamjena, glavne zapreke I dalje ostaju:

• Nedostatak kapaciteta u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju

U Republici Hrvatskoj nedostaje kako prostornih kapaciteta tako i ljudskih i materijalnih resursa.

• Neravnomjerna dostupnost i kvaliteta

Razlike između pojedinih područja države su ogromne: u manjim sredinama često nema dovoljno kvalificiranog osoblja ni materijalnih resursa, natječaji za stručni kadar se ponavljaju i po nekoliko puta, a velike su razlike u uvjetima rada, infrastrukturi i stručnom usavršavanju.

• Nedovoljna inkluzija djece s teškoćama u razvoju i djece iz ranjivih skupina

Ograničen broj asistenata, komunikacijskih posrednika i stručnih suradnika (psihologa, logopeda, rehabilitatora, zdravstvenih voditelja), te nedostatak prilagođenih programa i edukacije za odgojno-obrazovne djelatnike, samo su neki od razloga koji onemogućavaju inkluziju djece s TUR. Djeca romske nacionalne manjine, djeca migranata i djeca iz siromašnih obitelji i dalje su nerazmjerno uključena.

• Nedostatna financijska podrška obiteljima, te izostanak financijske participacije države u sustavu RPOO-a, za sve regije, gradove, općine na prihvatljiv način. 

Država u nekim regijama izdvaja za dijete tek 130 eura godišnje, dok u drugim regijama izdvaja i do 2000 eura godišnje po djetetu. Takve razlike direktno uzrokuju i razlike u kvaliteti obrazovnog sustava, uvjeta u kojima dijete boravi, materijalnim, zdravstvenim i drugim okolnostima, a nerijetko imaju i presudan učinak na pitanje hoće li se dijete uključiti u sustav ili će ostati izvan njega.

• Nedovoljna implementacija obrazovnih i inkluzivnih politika

Iako postoje nacionalne strategije za razvoj inkluzivnog obrazovanja, njihova provedba je spora i često ovisi o lokalnoj razini.

• Nedostatak sustavne podrške stručnjacima

Odgojitelji često nemaju dovoljno stručne podrške, edukacija i supervizije kako bi uspješno provodili inkluzivne metode rada.

2. Glavne prepreke za sudjelovanje djece u kvalitetnom ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju u Hrvatskoj?

Obrazovne nejednakosti snažno su prisutne u čitavoj Hrvatskoj. Negdje djeca nemaju pristup obrazovanju, drugdje imaju pristup ali nemaju mogućnosti, ili nemaju kvalitetnu podršku zbog nedostatka kadrovskih kapaciteta. Brojni su nacionalni propisi koji se u Hrvatskoj ne poštuju. Brojne su i Direktive EU koje se samo deklarativno prihvaćaju, a temeljna prava koja proizlaze iz važnog dokumenta Povelje Europske unije o temeljnim ljudskim pravima, posebno u dijelu jednakosti i poštivanja ljudskog dostojanstva, često se zaboravljaju.

• Nedostatak kapaciteta i mjesta u vrtićima
Dugačke liste čekanja, osobito u većim gradovima, te slabija pokrivenost u ruralnim i manjim sredinama.

• Financijske prepreke za obitelji slabijeg socioekonomskog statusa.
Iako neke lokalne zajednice nude besplatne vrtiće, mnoge još uvijek naplaćuju participaciju koja za pojedine obitelji predstavlja značajno opterećenje.

• Nedovoljna prilagođenost i podrška za djecu iz ranjivih skupina
Ograničen broj stručnjaka (logopeda, edukatora-rehabilitatora, asistenata) i manjak programa koji aktivno uključuju djecu s teškoćama u razvoju, romsku djecu i djecu migranata.

3. Jesu li prava djece i branitelji dječjih ljudskih prava ugroženi u Hrvatskoj?

Iako se posljednjih godina pojavljuje sve više kako pojedinaca, tako i različitih interesnih skupina i udruga koje se bave ovom problematikom, još uvijek se u javnom prostoru tesko borimo s brojnim slučajevima pritisaka prema organizacijama civilnog društva, prema pojedincima, pa i prema roditeljima koji se bave zaštitom prava djece, posebno kad se zalažu za prava ranjivih skupina. Nezainteresiranost društva dovodi do toga da se tom istom društvu, od strane privilegiranih i uključenih u redove onih koji donose odluke, “prodaju priče” da su same udruge/pojedinci/pojedinac krivi za to što se nekome dogodila nepravda. Društvo, ili bolje reći šira javnost, ne pronalazeći drugog načina, jer drugačije niti ne zna, nastupa sa salvama kritika i napada na one koji javno, odgovorno i otvoreno upozoravaju na diskriminaciju djece i nedostatnu zaštitu njihovih zakonom zajamčenih prava.

4. Nova pitanja vezana uz prava djece koja biste željeli istaknuti.
Pravo djeteta na sigurno obiteljsko okruženje i egzistencijalnu sigurnost

Jedno od temeljnih prava svakog djeteta, kako ga jamče Konvencija o pravima djeteta i Europska socijalna povelja, jest pravo na sigurnost unutar obitelji te pravo na životni standard koji omogućuje njegov razvoj. Republika Hrvatska to pravo načelno priznaje kroz zakonodavni okvir, ali u praksi postoje ozbiljni propusti koji dovode do sustavnog ugrožavanja djece žrtava obiteljskog nasilja, osobito kad je majka zaposlena u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.

Zabrinjavajuća praksa zabilježena je u slučajevima kada se ženama koje su žrtve obiteljskog nasilja, a rade u dječjim vrtićima, izriče mjera zaštite dobrobiti djeteta. Ova mjera, koja je formalno usmjerena na zaštitu djeteta, u praksi se primjenjuje identično prema žrtvi i prema počinitelju nasilja, bez uvažavanja konteksta i uloge u obiteljskim okolnostima.

Prema članku 25. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, osoba zaposlena u dječjem vrtiću mora biti udaljena s radnog mjesta ako joj je izrečena mjera za zaštitu dobrobiti djeteta. Poslodavci su zakonski obvezni suspendirati zaposlenicu dok mjera traje, neovisno o tome što je ona žrtva, a ne počinitelj. Time se žrtva nasilja dodatno kažnjava gubitkom radnog mjesta i egzistencijalne sigurnosti, što izravno utječe na dijete. Iako mjera zaštite ima deklarativno vremensko trajanje, u praksi često nije vremenski jasno određena, ne preispituje se redovito, niti se ukida, što znači da žene ostaju dugotrajno suspendirane, bez prava na rad i bez pristupa potporama koje bi im omogućile neovisnost. Time dolazi do sustavne marginalizacije žena – žrtava nasilja, te pogoršanja uvjeta u kojima njihova djeca odrastaju.

Osim toga, sustav ne pravi razliku između različitih okolnosti koje dovode do izricanja mjere zaštite dobrobiti djeteta. Ista pravna posljedica (suspenzija s posla) primjenjuje se: u slučajevima mirnog razvoda u kojem se roditelji ne mogu dogovoriti oko visine alimentacije ili podjele vremena s djetetom, i u slučajevima teškog nasilja nad majkom i/ili djetetom.
Takav neselektivni pristup dovodi do pravne i društvene neproporcionalnosti i nepravde, gdje žrtve snose iste posljedice kao i oni koji predstavljaju izravnu opasnost za dijete.

Ključno je uvesti gradaciju mjera zaštite dobrobiti djeteta – od blažih do strožih – pri čemu bi samo najteži oblici mjera (npr. zabrana pristupa, dokumentirani oblici nasilja, visoki rizik za dijete) bili povezani s obvezom udaljavanja iz predškolskog sustava. U blažim oblicima mjere (npr. neregulirani obiteljski odnosi, neslaganje oko roditeljskih prava u razvodu), ne bi smjelo biti automatskog udaljavanja s posla, već bi se status zaposlenika trebao čuvati uz eventualno uvođenje nadzora, podrške ili obveze izvještavanja.

Takav sustav bi omogućio:
- individualizirani pristup, u skladu s načelom najboljeg interesa djeteta,
- očuvanje egzistencijalne sigurnosti obitelji, osobito kad je roditelj žrtva nasilja,
- smanjenje rizika od sekundarne viktimizacije i siromaštva,
- povećanje povjerenja u institucije, koje trenutno percipirane kao represivne prema žrtvama.

U ovom slučaju dolazi do nesrazmjerne i formalističke primjene zakona, bez uvažavanja rodno osjetljivog pristupa i bez stvarnog ispitivanja najboljeg interesa djeteta. Uklanjanje majke iz svijeta rada ne štiti dijete, već mu oduzima osnovnu egzistencijalnu sigurnost i vezu s emocionalno stabilnim roditeljem.

Takva praksa u suprotnosti je s međunarodnim obvezama Republike Hrvatske prema:
- Konvenciji o pravima djeteta (čl. 3. – najbolji interes djeteta),
- Istanbulskoj konvenciji (čl. 18. – zaštita žrtava i sprečavanje sekundarne viktimizacije),
- Europskoj socijalnoj povelji (čl. 16. – pravo obitelji na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu).

Utjecaj na dijete

Iako je svrha mjere zaštite dobrobiti djeteta nominalno zaštitna, njezina neselektivna i represivna primjena u praksi proizvodi višestruke negativne posljedice upravo za dijete čija se dobrobit navodno štiti. Kad majka – primarni skrbnik i emocionalni oslonac – bude udaljena s posla i ostavljena bez egzistencijalne sigurnosti, dijete gubi osjećaj stabilnosti, sigurnosti i predvidivosti u svakodnevici.

Dugotrajna suspenzija roditelja s tržišta rada povećava rizik od siromaštva, isključenosti i socijalne stigmatizacije. Djeca žrtava nasilja, umjesto da budu zaštićena i podržana, postaju svjedoci daljnjeg kažnjavanja roditelja koji je pretrpio nasilje, što dodatno produbljuje emocionalnu traumu. U najtežim slučajevima, djeca mogu biti izdvojena iz obiteljskog okruženja zbog nemogućnosti roditelja da samostalno osigura osnovne uvjete života, što vodi sekundarnoj viktimizaciji i narušavanju njihova psihofizičkog razvoja.

5. Pozitivne inicijative za rani razvoj djeteta

Republika Hrvatska konačno je pokrenula konzultacije stručnjaka, oformila povjerenstvo i radnu skupinu za izradu Nacrta Nacionalne strategije za ranu intervenciju u djetinjstvu i obavljen je prvi krug konzultacija o mjerama i temeljnim smjernicama ovoga dokumenta. Udruga Sidro sudjeluje s dvije stručne članice, za sad možemo izraziti zadovoljstvo učinjenim i prihvaćenim. Nacionalni strateški i operativni plan za ranu intervenciju dugo smo čekali i nadamo se da će nam dati temelje za pružanje kvalitetnije i sustavne podrške djeci i roditeljima u ranom djetinjstvu.

6. Ključne mjere kojima bi vlada trebala dati prioritet za jačanje podrške ranom razvoju

Udruga Sidro se od samog svog osnivanja zalaze za jednakost, pravičnost, dostupnost i kvalitetu. Nekoliko ključnih stvari koje bi vlada Republike Hrvatske trebala učiniti jesu:

• izmjena modela financiranja - uključivanje države na pravilan i dostatan način za sve gradove i općine
• ostanak i učvršćivanje pozicije sustava RPOO-a u sektoru obrazovanja, a nikako njegovo izmještanje pod nadležnost resora demografije i useljeništva
• osiguravanje univerzalno dostupnih i kvalitetnih programa ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja
• svim snagama vratiti dignitet struci planiranom strategijom, kvalitetnom politikom i odlukama dostojnih svakog dionika sustava RPOO-a

7. Potreba za detaljnijim podacima o ranom razvoju djece

Kvalitetne i svrsishodne odluke uporište uvijek imaju u kvalitetnim objektivnim istraživačkim podacima. Stoga smo mišljenja da detaljni podaci samo mogu doprinijeti kako boljim odlukama, tako i boljem razumijevanju same problematike cjelokupnog sustava. Udruga Sidro se već kroz nekoliko projekata upustila u istraživanja koja su nam donijela rezultate koji su bili temelj daljnjim aktivnostima, planiranjima i djelovanjima.

8. Preporuke Europskoj uniji

Osigurati više sredstava i jednostavnije procedure za male lokalne projekte onima koji rade s ranjivom djecom.

Pružiti tehničku podršku – edukacije i praktične smjernice za lokalne vlasti i ustanove kako bi bolje koristile sredstva EU financiranja.