Pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Ministarstva unutarnjih poslova te Hrvatskog ceha zaštitara – strukovne zaštitarske komore, u organizaciji časopisa Zaštita, u hotelu Westin održana je stručna konferencija o sigurnosti djece i mladih.

Kako je i sam organizator isticao tijekom konferencije, sigurnost djece nije samo pedagoško ili socijalno pitanje, već i tehničko, infrastrukturno, zakonodavno i organizacijsko. O sigurnosti se, kao i o brojnim drugim izazovima s kojima se u Udruzi Sidro susrećemo svakodnevno, često govori fragmentirano, iako se svi dionici slažu kako rješenja moraju biti sustavna i cjelovita.

U Republici Hrvatskoj stručnjaka nam ne nedostaje, no oni su rijetko svi za istim stolom. Upravo je ovaj događaj bio jedan novi, relevantan i stručan korak koji je otvorio jednu od najosjetljivijih i najvažnijih društvenih tema u Hrvatskoj - sigurnost djece i mladih. 

        Jesu li djeca u današnje vrijeme dovoljno zaštićena? Može li se jamčiti kako se učenicima u školama ili djeci u vrtićima ne može ništa dogoditi? Tko sve treba štititi djecu? Koliko odgojno-obrazovne ustanove investiraju u tehničke mjere sigurnosti, koliko smo svi spremni zaštititi djecu od cyber nasilja?

Na ta i brojna druga pitanja pokušali su odgovoriti izlagači i panelisti. Dejan Šobić, Abloy, govoreći o Inženjerskom pristupu sigurnosti u odgojno-obrazovnim ustanovama, uveo nas je u temu i pitanje sigurnosti djece i mladih. U prvom panelu naziva ''Jesmo li išta naučili iz slučaja Prečko?'', svoja iskustva i promišljanja iznijeli su Ana Žnidarec Čučković, psihologinja s Kineziološkog fakulteta i voditeljica kriznog tima u slučaju OŠ Prečko, Momir Karin, ravnatelj Uprave za potporu i unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske, Ante Perčin, Sokol Security, Marijo Ljubas, Securitas Hrvatska, Dražen Tasić, operativni djelatnik za sigurnost i CZ iz Srednje škole Hrvatski Kralj Zvonimir, Krk, a oanel je moderirao Marko Sikirica, roditelj djeteta u OŠ Prečko i stručnjak iz područja sigurnosti.

Ovaj panel izazvao je priličnu reakciju nazočnih stručnjaka, kako iz područja sigurnosti, tako i onih iz područja odgoja i obrazovanja. Iako je fokus bio na tragediji koja se prije dvije godine dogodila u OŠ Prečko u Zagrebu, gdje je život izgubilo dijete, iako se govorilo o još uvijek nejasnoj ulozi operativnih djelatnika uvedenih kao novo radno mjesto u škole, snažan dojam ostavili su stavovi predstavnika Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. 

Nakon uvoda u kojem je isticao kako Ministarstvo donosi odluke koje su provedive u svim odgojno obrazovnim ustanovama, kako je za takvo što nužno razumjeti što je škola ili druga odgojno obrazovna ustanova i sve njene specifičnosti, predstavnik MZOM nastavio je svoje sudjelovanje pokazujući prilično veliko nerazumijevanje upravo tih specifičnosti, dok su mu i panelisti i nazočni stručnjaci iz publike jasno signalizirali koliko se ne slažu s njegovim riječima.

Ne čudi takav stav predstavnika MZOM, redovito smo svjedoci visoke razine nerazumijevanja sustava u kojima radimo, koje stvaramo i nosimo svojim entuzijazmom, no kada se to ovako otvoreno kaže, nužno se nameće pitanje je li moguće unaprijediti sustav ako donositelji odluka ne samo da ne razumiju, već javno i otvoreno odmahuju rukom prema praktičarima, umanjujući njihovu stručnost, znanje, iskustvo i brigu koju iskazuju.

Iako se u najavi ove konferencije govorilo o sigurnosti djece i mladih, od predškolskih ustanova do srednjih škola, u konačnici gotovo da i nije bilo riječi o sigurnosti djece u vrtićima i specifičnim izazovima s kojima se susreće RPOO.

U sljedećem izlaganju mogli smo čuti predstavnicu generalnog sponzora A1 Hrvatska, Ivu Ančić, rukovoditeljicu brenda, marketinških komunikacija, strateških projekata i rasta, koja je govorila o tome kako tehnološka vještina djece ne znači ujedno i digitalnu odgovornost. Podsjetila je na odličnu kampanju A1 ''Kada 'dječja posla' postanu naša posla, to znači da smo već zakasnili.'' Govorila je o društveno odgovornim projektima poput platforme #BoljiOnline i sustavnoj edukaciji cijelog društva koju provode u suradnji sa stručnjacima Centra za sigurniji Internet (CSI). Istaknula je kako zaštita djece u digitalnom okruženju zahtijeva cjelovit pristup u kojem su roditelji i profesori ključni partneri, a udruživanjem struke, obrazovnog sustava, roditelja i poslovnog sektora može se osigurati sigurno odrastanje naše djece u digitalnom dobu.

Sigurnost valja promatrati iz više aspekata, no gruba podjela može se definirati kao tehnički aspekt i onaj pedagoško psihološko socijalni. Stoga su se ispreplitali stručnjaci upravo iz ovih područja. Tehnička sigurnost, kao preventivna mjera može biti nadzor i postavljanje određenih prepreka kojima že se odvratiti počinitelje određenih djela, no vrlo je važno imati i vještine u reagiranju kada se neka ugroza doista i dogodi. U tom smislu govorilo se o obvezi provođenja nenajavljenih vježbi evakuacije s različitim scenarijima, kako bi djeca i zaposleni u vrtićima i školama bila spremna reagirati ispravno ako i kada se dogodi potreba za evakuacijom.

Goran Rajčević, Safewiz, u izilaganju ''Dva sustava, jedno rješenje: Pametno upravljanje evakuacijom'' predstavio je neka nova tehnološka rješenja koja mogu biti velika pomoć pri evakuaciji, kako onoj stvarnoj u slučaju potrebe, tako i tijekom vježbi. Vrtići i škole obvezni su provoditi vježbe, najčešće to čine u suradnji s vatrogasnim postrojbama ili dobrovoljnim vatrogasnim društvima, a za tu obvezu moraju se pobrinuti sami ravnatelji vrtića i škola.

Dino Leko iz KING ICT tijekom izlaganja ''Sigurnost, zdravlje i dobrobit učenika: Kako tehnologijom unaprijediti zdravlje, spriječiti nasilje i povećati sigurnost učenika?'', prikazao je rezultate pilot testiranja vrlo zanimljivim sustavom detektiranja određenih neželjenih pojava. Testiranja su provedena u srednjim školama, a rezultati koji su se mogli vidjeti, prilično su zabrinjavajući.

Tea Brezinšćak iz Centra za zdravlje mladih u svom izlaganju ''Zajednica kao zaštitnik: Može li islandski model prevencije učiniti odrastanje sigurnim?'' predstavila je model koji već godinama pokazuje dobre rezultate u sprječavanju mladih u konzumaciji opojnih sredstava i neželjenog ponašanja. Iako je islandski model dao rezultate, nameće se pitanje je li hrvatsko društvo tradicijski i sociološki spremno za provedbu modela koji je prilično udaljen od specifičnosti našeg podneblja.

U drugom panelu, ''Cjeloviti pristup sigurnosti djece'' sudjelovali su Mislav Kuleš, profesor dobitnik nagrade Zlatna kreda 2025., Boris Jokić, Institut za društvena istraživanja, Karin Doolan, IDIZ, dobitnica znanstvenog Oscara, Antun Kovačiž, Udruga hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja, Goran Košćak, Sector 2, School Nexus Croatia, Alan Barr, CMS, i moderator Marko Sikirica. Boris Jokić ocijenio je da je sigurnost u školama jedna od najvećih vrijednosti društva, koju često uzimamo zdravo za gotovo. Upozorio je da Hrvatska ne bi trebala samo preuzimati tuđa rješenja, nego razvijati vlastita. Kazao je kako “Hrvatska ima potencijal ne samo slijediti tuđa rješenja, nego iznjedriti vlastita koja će povezati obrazovni, znanstveni i tehnološki sektor na dobrobit škola i same djece”. Upravo zato što znamo brojne kvalitetne stručnjake koji razvijaju inovativne metode i modele, slažemo se kako nije nužno uvijek ''pamet tražiti drugdje''.

Sudionici su se složili oko važnosti otvorenog razgovora o rizičnim ponašanjima, potrebi kontinuiranog dijaloga škola, roditelja i nadležnih institucija te uvođenja jasnih tehničkih sigurnosnih standarda. Antun Kovačić, predsjednik Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja istaknuo je da je za podizanje razine sigurnosti u školama nužno ojačati i materijalne i ljudske kapacitete škola. Naglasio je kako to nije stvar samo jedne osobe, već suradnja i zajednički rad svih stručnjaka.

U poslijepodnevnom nastavku slijedila su nova zanimljiva izlaganja. Milan Gvozdić, Dahua Technology govorio je o AI tehnologiji za sigurnije društvo, sistemima video nadzora, prepoznavanja lica, ponašanja, odjeće, tehnologiji koja može pridonijeti sigurnijem okruženju za djecu i mlade. Iako sve to zvuči zanimljivo, nama se nameće pitanje je li svijet takve kontrole, nadzora i tehnologije svijet u kojem želimo odgajati našu djecu, ili bismo morali više napora uložiti u razumijevanje odgoja i sam odgoj.

Na tragu toga, Maja Odorjan Novak, odgojiteljica u Centru za odgoj i obrazovanje djece smještene u obrazovne ustanove, govorila je o sociološkim obilježjim maloljetnika koji se nalaze u takvim odgojnim ustanovama. Da bismo shvatili kako pomoći ovoj djeci, moramo ih prije svega razumjeti.

Renata Dončević iz Alarm automatika vratila nas je na početak, upravo pitanjem što je potrebno da bismo uopće razgovarali o sigurnosti u školama (i vrtićima). Prvi korak u projektu zaštite obrazovnih institucija mora biti prosudba ugroženosti. Nju moraju donijeti ravnatelji, koji nisu stručni za tu važnu zadaću. I kako se čini, već u samom početku cijela priča kreće s pogrešnih pretpostavki.

U posljednjem, trećem panelu, Vlatka Jajetić, CARNET/Nacionalni CERT, Tomislav Ramljak, voditelj Centra za sigurniji Internet, Jasmina Lacmanović, HAKOM, Goran Sedmak, Hrvatski institut za istraživanje mozga, uz moderiranje Edine Pršić Babić – govorili su o nasilju u virtualnom i ne virtualnom prostoru. Tomislav Ramljak upozorio je da se promjene ne bi smjele uvoditi tek nakon što se tragedija dogodi. Postoje kvalitetna rješenja i stručnjaci čija iskustva treba uvažiti, uz dovoljno domaće pameti. Kazao je kako moramo prestati raditi promjene i reakcije tek nakon tragičnih slučajeva. Pozvao donositelje odluka da u izradi propisa više slušaju stručnjake iz prakse kako bi se stvorilo sigurno okruženje za djecu u stvarnom i digitalnom svijetu. 

Ono što bismo mi iz svijeta prve stepenice formalnog odgoja i obrazovanja zaključili, jest da se o nasilju, neprihvatljivom ponašanju, odgoju i obrazovanju, povjerenju i podršci djeci i roditeljima, razgovara prekasno. No ne samo prekasno u smislu kada se incident i tragedija već dogode, kako su to zaključili sudionici ovog stručnog skupa, već prekasno u smislu dobi djeteta. Nasilje, neželjena i neprihvatljiva ponašanja javljaju se sve ranije, već u vrtićima možemo, moramo i uistinu uočavamo određena ponašanja i odnose koji nam daju jasan smjer u kojem će se dijete nastaviti razvijati. Mi, odgojitelji u vrtićima, prvi vidimo kada je dijete zapostavljeno, kada se roditelj ne snalazi u ulozi, kada obitelj ima problema, kada se dogodi razvod, siromaštvo, nesklad. Ako znamo što gledati, uvijek ćemo vidjeti promjene ponašanja, neku vrstu vapaja djeteta kojim traži pomoć. I to ćemo vidjeti vrlo rano. Odgoj, granice, pravila, povjerenje – ništa od toga ne pojavi se preko noći kada dijete zakorači u školu. Sve smo to već izgradili, ili nismo izgradili – još u vrtiću. Stoga smo sigurni kako je pitanje sigurnosti djece i mladih u Hrvatskoj nužno započeti promatrati pravovremeno, cjelovito, uključujući sve dionike koji u tom procesu sudjeluju.

Izvor fotografija: Časopis Zaštita, HINA, 24sata, Udruga Sidro