DEMOGRAFSKA MJERA ILI INSTITUCIONALNO ZLOSTAVLJANJE?

''VELIKI JE PROPUST NE UZETI DOPUST!'' – riječi su to Ministarstva demografije i useljeništva iz kampanje u programu demografske revitalizacije, koje ni mi u Udruzi SIDRO ne bismo bolje složili. No iza tog slogana, stotine su nesretnih priča naših članica, koje svjedoče nefunkcioniranju pravne države, nepostojanju institucionalne zaštite i beskrajnoj mašti poslodavaca u izbjegavanju zakonske obveze zaštite trudnica.

Sunčano jutro, telefon Sidra zvoni bez prestanka. S druge strane uplakani ženski glas tiho progovara: ''Oprostite, pomozite mi, ne znam što učiniti…djeca u skupini u igri su se sudarila, jedno dijete u padu me udarilo u trbuh…pola sata kasnije, pred djecom… izgubila sam svoju bebu, spontani pobačaj uslijed udarca...''. Tišina koja oštro reže zrak, suze s obje strane telefonskog poziva, utjehe nema. Kasno je.
Moglo se i moralo spriječiti. Da se zaštita na radu provodila ispravno. No trudna odgojiteljica nije imala podršku poslodavca. Odbio je odobriti jedinu zakonom propisanu zaštitu za trudne odgojiteljice u vrtićima– dopust trudne radnice. Je li to bila ozljeda na radu? Je li tko išta poduzeo? Odgojiteljica koja više nije trudna, nema snage propitivati. Uostalom, njene bebe više nema, što je od toga važnije?

Telefon zvoni ponovo. Zabrinuta žena s druge strane tiho postavlja pitanje. Kako ostvariti zaštitu zdravlja trudne radnice, da li uopće pokušati, kad poslodavac otvoreno ismijava zakone i unaprijed upozorava da zahtjev za zaštitu ne treba ni podnositi jer ga neće odobriti. Preuzimamo predmet, vodit ćemo trudnicu kroz svaki korak, djelovati zajedno i pravovremeno. U većini slučajeva, uspjet ćemo, no upozoravamo da možda neće biti lako i da dio trudnica ipak ne uspije. Pitamo o kojem je gradu i vrtiću riječ, jer je već po tome moguće reći kakav će biti ishod.
Polako pada noć, 21 je sat, još jedan poziv. Ne brojimo više koji po redu. Odgojiteljica ne može do riječi od suza, u jecaju jedva uspijeva objasniti. Ravnateljica ju je upravo zvala, u to doba, grubo joj se obratila tražeći da odustane od zahtjeva, prijetila Udruzi Sidro koja, kaže ravnateljica, samo radi probleme svima. Ako odgojiteljica ne odustane od zahtjeva, neka razmisli gdje će se vratiti raditi nakon porodiljnog, poručuje ravnateljica.

Sljedeće jutro telefon zvoni već prije sedam. Zabrinuta i prestrašena, jedna odgojiteljica javlja kako je razgovarala s ravnateljicom. Neće joj odobriti zaštitu i dopust trudne radnice. Nije je briga što je odgojiteljica već imala jedan spontani pobačaj na radnom mjestu. Čini se kako je ova ravnateljica u slobodno vrijeme možda ''stručnjak'' ginekologije i porodništva, a vikendom i ''stručnjak'' medicine rada, pa je autonomno zaključila je – poslovi odgojitelja nisu poslovi s posebnim uvjetima rada i nema nikakvih rizika na tom radnom mjestu.

To što Ministarstvo rada, Inspekcija rada i zaštite na radu, brojni stručnjaci zaštite na radu i medicine rada, kao i redom ginekolozi tvrde da poslovi odgojitelja jesu poslovi s posebnim uvjetima rada, da su štetni za trudnicu i predstavljaju rizik, to ovu ravnateljicu ne zanima. I nije jedina.

Telefon ponovo zvoni. Trudna odgojiteljica iz jednog grada javlja kako ni danas nije dobila radne zadaće. Njen je poslodavac, suprotno zakonima, prije nekoliko dana odlučio odbiti dopust trudne radnice i prilagoditi poslove odgojitelja, iako su i MZOM i AZOO dali mišljenje da se poslovi odgojitelja ne mogu prilagoditi. Specijalist medicine rada zabranio je odgojiteljici rad s djecom. No ravnateljica, umjesto da odobri dopust trudne radnice i osigura mir trudnici tih nekoliko mjeseci, odlučila je odgojiteljicu danima držati u malom improviziranom uredu, bez uputa što da radi, bez radnih zadataka, bez poslova koje može obavljati, jer…što odgojitelj može raditi ako ne smije raditi s djecom?! Čujemo kako se skupina osnivača složno dogovorila i naložila ravnateljima svojih vrtića da ''ni za živu glavu ne odobravaju dopuste trudnih radnica!''. I takvi ravnatelji donose ovakve nezakonite odluke, iza kojih stoji samo potpis ravnatelja, ne i onih koji su ih uvjerili da moraju postupati ovako nezakonito.

A inspekcije…gdje su one? Obratili smo se svima! Negdje su reagirali brže, negdje sporije, negdje u korist trudnice, a negdje…posegnuli za tumačenjima suprotno tumačenjima ministarstava. Premali broj inspektora i nejasne smjernice po kojima postupaju produbljuju neujednačenost i šire diskriminaciju. Nije čudo da se brojne žene pitaju ima li smisla tražiti zaštitu.
Gotovo četiri godine rada na ostvarivanju prava trudnih radnica, tumačenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstva demografije i useljeništva, Ministarstva zdravstva, Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, HZJZ, Inspekcija rada i zaštite na radu, prosvjetne inspekcije, kao i vrlo jasne i detaljne preporuke Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, jasno nam pokazuju da pravo na dopust trudne radnice postoji!

Ostvarile su ga STOTINE odgojiteljica u dječjim vrtićima zato što je to zakonom propisano pravo, važno za njihovo zdravlje i zdravlje njihove bebe. To nam daje hrabrosti ustvrditi – vrijedi tražiti ovo pravo. Vrijedi ustrajati, jer je zaštita prava trudnih radnica zakonska obveza poslodavaca.
No brojne trudne radnice u sustavu Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja zaustavljene su u tom postupku, koji se raznim dosjetkama poslodavaca razvukao na dva, tri ili pet mjeseci, kada zaštita trudne radnice više nije imala smisla. Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama, koliko god dobru namjeru imao, izgubio je svoju svrhu. Kampanja nadležnog Ministarstva demografije i useljeništva ostala je tek slovo na papiru, a institucionalna zaštita zapetljala se u pitanje nadležnosti i beskrajno prebacivanje odgovornosti.

Istraživanje koje smo upravo proveli pokazuje kako 10% trudnih odgojiteljica uopće ne traži zaštitu u trudnoći – zbog straha da se ne zamjere poslodavcu i jasnih poruka poslodavaca kako se ne slažu s odredbama Zakona. Više od 30% radnica koje predaju zahtjev, odustaje pod pritiskom, bilo da je riječ o odbijanju, tjeranju u dugotrajne žalbene postupke, zastrašivanju, uvjeravanju kako ne postoji ovo pravo, ili dugotrajnom čekanju odgovora institucija. Nešto više od 20% poslodavaca i dalje tvrdi kako nisu upoznati s postupkom ostvarivanja prava na zaštitu trudnih radnica. Usudimo se reći da je taj postotak i veći, gledajući kakve sve greške i propuste poslodavci čine.

U konačnici, 67% trudnih odgojiteljica koje to zatraže, ostvari pravo na dopust trudne radnice. Ostale prije ili kasnije odustanu uslijed dugotrajne i stresne borbe za nešto što je zakonom jamčeno pravo. A to pravo, neujednačeno u praksi, uglavnom ovisi o dva faktora – onom ljudskom (kakve je sreće trudna radnica i na kakvog će poslodavca, ravnatelja i osnivača vrtića naletjeti), i onom prostorno materijalnom (u kojem dijelu Republike Hrvatske živi i radi). Kao uostalom i svako drugo pravo u Hrvatskoj, i ovo se ostvarujeneujednačeno, ovisno o dobroj volji i proračunskim mogućnostima čelnika lokalne zajednice i poslodavca. Ponekad je riječ o isključivo inatu i osobnom stavu ravnatelja ili osnivača vrtića. – trudnoća nije bolest da bi netko sjedio doma, ne radio i primao plaću. To je točno, i da trudnica ostane zdrava, postoje alati kojima ćemo je zaštititi. Takav alat je i dopust trudne radnice, ako radi na poslovima koji su za nju štetni. Ali ne vide to tako svi poslodavci. Postoje i oni poslodavci, ravnatelji koji znaju više i bolje od donositelja zakona, osnivača vrtića, nadležnih ministarstava i inspekcija! Takvi će ravnatelji ulagati žalbe na ispravna rješenja inspekcija, ulaziti u sporove protiv državnih tijela i boriti se protiv zaštite trudnice, sve dok trudnica – prestane biti trudnica. Tu će borbu protiv zakonitih rješenja inspekcija na sudovima ionako platiti građani, iz javnih sredstava, a ne spomenuti ravnatelji iz svojih novčanika.
Javno poznat primjer je onaj u gradu Rijeci, gdje se već osam mjeseci čeka ishod žalbe na rješenje prosvjetne inspekcije, žalbu kojom je grad Rijeka, odnosno Dječji vrtić Rijeka, izbjegao odgovornost zaštite trudne radnice. Sasvim jasno, trudnica više nije trudnica, odavno je postala majka, koja još čeka ishod ovog postupka. Zaštita poslodavca odavno joj više nije potrebna, no postupak još traje.
Postoje i oni pozivi u kojima teku suze, ali one radosne. Pozivi u kojima nam trudnice, jedna za drugom, javljaju ''USPJELI SMO!!!''. Lijep je osjećaj uspjeti, no još bi ljepši bio da ne moramo uspijevati. Da je ovo pravo još jedan normalan propis koji se normalno ostvaruje, bez da se za njega mora isplakati more suza. Bilo trudničkih, ili onih naših, volonterskih. Bez obzira na suze, mi u Udruzi SIDRO poručujemo svakoj trudnoj radnici u vrtiću, svakoj ravnateljici i ravnatelju, svakom osnivaču – mi odustati nećemo.

U rujnu 2024. pisali smo Ministarstvu demografije i useljeništva prijedlog unaprjeđenja provedbe ovoga prava - preuzmite trošak plaćanja dopusta trudne radnice kao važnu demografsku mjeru, ugradite je u program demografske revitalizacije i osigurajte da se ovo pravo provodi jednako, uvijek kada za to ima potrebe i temelja. Sve dok je trošak plaće za vrijeme dopusta trudne radnice na poslodavcima, bit će to još jedan teret s kojim se moraju nositi, i oni će tražiti način kako da ovu obvezu izbjegnu. Posebice u sustavima u kojima žene čine 99% zaposlenih. Tražili smo od osnivača vrtića da se založe i zajedno s nama traže isto od Ministarstva. Osnivači su se usmjerili na načine kako odbiti trudnice, a Ministarstvo demografije i useljeništva kazalo je kako je ideja dobra, no za njenu implementaciju treba mijenjati zakonodavni okvir.
Prije nekoliko dana osnovan je Znanstveni savjet za izradu Nacrta prijedloga Zakona o demografskoj obnovi. Ovom prilikom nećemo o njegovu sastavu i činjenici da će o rađanju i demografskoj obnovi zaključke donositi 35 muškaraca i 5 žena.
Sada nas zanima samo hoće li se donošenjem Zakona o demografskoj obnovi promijeniti uvjeti da se dopust trudne radnice tretira kao državna demografska mjera, a ne tek financijski teret poslodavcima? Hoće li taj zakon uistinu omogućiti učinkovitije nošenje s negativnim demografskim trendovima u Hrvatskoj? Kako možemo vjerovati u to, kada već imamo solidne propise koji se ne provode? Kako vjerovati da će se išta mijenjati kad za praćenje i sankcioniranje tih propusta - nitko nije nadležan? Hoće li se novim zakonodavnim okvirom konačno zaustaviti teror koji država radi nad trudnim radnicama?

Toliko pitanja, a kampanja PROPUST JE NE UZETI DOPUST ide dalje, bez odgovora….

     Udruga SIDRO – odgojitelji u zaštiti prava djeteta u dječjem vrtiću